Prvo što u ovom razdoblju služi na ponos Aliju, mir neka je na nj, jeste njegovo prvenstvo u prihvatanju islama. Odnosno, da kažemo ispravnije, on je uvijek i ispovijedao islam budući da je Ali, mir neka je na nj, od djetinjstva bio monoteista i nikada se nije uprljao idolopoklonstvom,(Akhtab Khavarizm, Al-Munaqib, Nedžef, Al-Matbu'atul-hayderiye, 1385. h.g., str. 18.) te tako pod islamom ovdje podrazumijevamo zakrenutost od idolopoklonstva (što nije slučaj sa ostalim Poslanikovim ashabima).Prvenstvo u prihvatanju islama vrijednost je koju ističe Kur'an časni koji kaže da oni koji su prvi prihvatili islam kod Boga uživaju osobitu vrijednost:
“I oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti...”(Al-Waqi'a, 10-11.)
Posebna pažnja Kur'ana prema prvenstvo u prihvatanju islama ide čak dotle da se oni koji su prihvatili vjeru prije osvajanja Mekke i koji su žrtvovali svoje živote i imetke na Božijem putu smatraju boljim od onih koji su vjeru prihvatili nakon muslimanskog osvajanja Mekke i onda učestvovali u džihadu. Šta, onda, tek reći za one koji su postali muslimanima prije Hidžre, u prvim godinama pojave islama, kako je kazano:
“Nisu jednaki oni medžu vama koji su davali priloge prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu.”
(Al-Hadid, 10.)
Razlog davanja prednosti vjeri muslimana prije osvajanja Mekke (što se desilo osme godine poslije Hidžre) jeste taj što su oni prihvatili vjeru u vrijeme kad islam na Arabijskom poluostrvu nije dosegao vrhunac moći i kad se baza idolopoklonika, dakle Mekka, činila neosvojivom tvrdžavom i kad su sa svih strana životima i imecima muslimana prijetile opasnosti. Svakako, nakon selidbe u Medinu i prihvatanja islama od strane Evsa, Hazredža i plemena u okolini Medine, muslimani su postigli napredak i uživali su relativnu sigurnost, te su čak u mnogim oružanim sukobima izvojevali pobjede, no opasnost još nije bila posve otklonjena.
Prema tome, budući da je prihvatanje islama i žrtvovanje života i imetka u ovakvim uvjetima osobita vrijednost, zasigurno je prihvatanje islama na samom početku Poslanikovog pozivanja, onda kad nije bilo druge snage osim Kurejšija idolopoklonika, još veća i značajnija vrijednost. Stoga se medžu Poslanikovim drugovima prošlost u islamu smatrala važnim razlogom za ponos. Otud nam je jasna vrijednost Alijevog, mir neka je na nj, prvenstva u prihvatanju islama.
Dokazi Alijevog, mir neka je na nj, prvenstva u prihvatanju islama
U islamskim vrelima navedeno je toliko dokaza i svjedočanstava Alijevog, mir neka je na nj, prvenstva u prihvatanju islama da bi nabrajanje svih njih nadmašilo opseg ove knjige, no, kao primjer, navest ćemo sljedeće:
1. Prije svega, sam Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, izričito je kazao da je Ali, mir neka je na nj, prvi prihvatio islam, te je pred skupinom svojih drugova rekao:
“Prvi koji će se na Danu sudnjem sresti sa mnom na Havsu (Kevseru) bit će prvi medžu vama u islamu – Ali ibn Ebi Talib.”
(Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, prvo izdanje, Bejrut, Darul-ihyai mirasul''arabi, 1328. h.g., sv. 3, str. 28.)
2. Učenjaci i muhadisi prenose:
Hazreti Muhammed, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, postao je Božijim poslanikom u ponedjeljak, a sutradan (u utorak) Ali, mir neka je na nj, obavio je za njim namaz.
(Ibn Ebil-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv.13, str. 119.)
3. Imam u hutbi Kasi'a kaže:
“Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj kući do u kući Poslanika Božijeg – mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! – i Hatidže.Bio sam treći poslije njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i udisao sam miris vjerovjesništva.”
(Staza rječitosti (Nehdžul-belaga), sabrao Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Zagreb, 1994., govor. 191., str.159.)
4. Na drugom mjestu, Imam se svoje prošlosti u islamu ovako sjeća:
“Bože moj, prvi sam koji je usmjeren i koji je čuo i odazvao se. Niko mi nije prethodio u molitvi, osim Poslanika Boţijeg- neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove!”
(Staza rječitosti (Nehdžul-belaga), sabrao Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Zagreb, 1994., govor. 130., str.113.)
Ali, mir neka je na nj, rekao je:
“Ja sam rob Božiji, brat Poslanika Njegovog i najiskreniji sam, i tako nešto ne može ustvrditi nakon mene osim teški lažljivac. Osam godina prije drugih ljudi obavljao sam s Poslanikom namaz.”
(Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umum vel-muluk, Bejrut, Darul-qamusul-hadis, sv. 2, str. 312; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 57. ; Al-Mustedrak 'alas-sahihin, priredio Abdurrahman Al-Mar'aši, prvo izdanje, Bejrut, darul-ma'rifet, 1406. h.g., sv. 3, str. 112.)
'Ufif ibn Qays Kindi kaže:
“U doba džahilijeta bavio sam se trgovinom mirisima. Na jednom od svojih putovanja dodžoh u Mekku i smjestih se kod Abbasa (jednog od navećih mekkanskih trgovaca). Sjedio sam s Abbasom jednog dana u Mesdžidul-haramu, kad u trenutku dok je Sunce bilo u zenitu u Mesdžidul-haram udže mladić čije je lice sjalo poput punog mjeseca. Pogleda u nebo, a onda se okrenu ka Ka'bi i poče obavljati namaz. Uskoro mu pridže dečkić prijatnog lica i stade s njegove desne strane. Onda dodže i neka pokrivena žena i stade iza njih dvojice, pa su njih troje zajedno obavljali namaz, ruku i sedždu.Začudi me ovaj prizor (da u središtu idolopoklonstva tri osobe obavljaju molitvu drukčije od običaja idolopoklonika), pa se okrenuh Abbasu i rekoh:
„Začudna stvar!‟
I on ovo ponovi, pa dodade:
„Poznaješ li ovo troje?‟
„Ne!‟, rekoh, a on kaza:
„Onaj što je došao prvi i stoji ispred ono dvoje je moj bratić Muhammed ibn Abdullah. Onaj drugi je moj drugi bratić, Ali ibn Ebi Talib, a treća osoba je Muhammedova žena. On tvrdi da je njegova vjera objavljena od Boga, a trenutno tu vjeru ne slijedi niko na svijetu osim njih troje.‟
(Pogledati sljedeće izvore: Ibn Ebil-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv.13, str. 226.; Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umum vel-muluk, Bejrut, Darul-qamusul-hadis, sv. 2, str. 212; Ibn Ebil-Hadid u spomenutoj knjizi ovu pripovijest prenosi i od Abdullaha ibn Mesuda, koji je takoĎer prilikom jedne posjete Mekki bio svjedokom ovakvog prizora.)
Ova pripovijest jasno ukazuje da je u počecima poziva Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, uz njegovu ženu Hatidžu samo Ali, mir neka je na nj, bio prihvatio islam.
Poslanikov pomagač i nasljednik
Poslanik islama tri godine se uzdržavao od javnog pozivanja u islam i u vjeru je pozivao samo one za koje bi kroz lične kontakte osjetio da bi mogli prihvatiti vjeru. Nakon tri godine spustio mu se melek objave i prenio mu Božiije naredženje da počne u vjeru pozivati svoje bližnje i rodbinu. Božije naredženje glasilo je ovako:
“I opominji rodbinu svoju najbliţu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu poslušali, ti reci: „Ja nemam ništa s tim što vi radite.‟(Aš-Šu'ara, 214-216.)
Razlog zašto je pozivanje rodbine izabrano za početak javnog poziva je taj što ukoliko jedan božanski ili ljudski vodža ne bude imao pristalice medžu svojim bližnjima, njegov poziv nikad neće imati utjecaja medžu drugim ljudima. Naime, bližnji su uvijek upoznati s tajnama, dobrim i lošim stranama svog rodžaka, i zato se njihova vjera smatra znakom ispravnosti onoga ko tvrdi da je poslanik, a protivljenje i odbacivanje njegovog poziva od strane većine njih znak je da je onaj ko ih poziva daleko od čistote, ispravnosti i iskrenosti u svojim tvrdnjama. Stoga je Poslanik naložio Aliju, mir neka je na nj, da okupi na ručak četrdeset i pet uglednika medžu Hašimijama i pripremi hranu od mesa i mlijeka.Svi pozvani okupili su se u dogovoreno vrijeme kod Poslanika.
Nakon što su jeli, Ebu Leheb, Poslanikov amidža, svojim nepriličnim obraćanjem pokvario je ozračje i nije bilo umjesno govoriti o planiranoj namjeri, te se tako skup razišao bez ikakvog rezultata. Nakon što su jeli i popili mlijeko, gosti su napustili Poslanikovu kuću, pa je Poslanik odlučio da sutra ponovo priredi ručak i da ih opet sve, osim Ebu Leheba, pozove k sebi. Ponovo je Ali, mir nek je na nj, po Poslanikovom nalogu pripremio hranu i mlijeko i pozvao uglednike medžu Hašimijama da dodžu na ručak i poslušaju Poslanikov poziv. Svi pozvani su se opet odazvali. Nakon objeda, Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, ovako je počeo svoje obraćanje:
“Niko od ljudi nije svojim bližnjima donio nešto bolje od onoga što ja donosim vama. Donio sam vam dobro ovog i budućeg svijeta. Svevišnji mi je naredio da vas pozovem u tevhid i da slijedite Njegovu poslanicu. Ko će me od vas na tom putu pomoći, e kako bi bio moj brat, pomagač i moj namjesnik medžu vama?” Rekao je to, a onda na trenutak zaćutao kako bi vidio ko će od prisutnih potvrdno odgovoriti. U tim trenucima vladala je potpuna tišina pomiješana s čudženjem. Svi su sjedili oborenih glava i zadubljeni u misli. Odjednom tišinu prekide Ali, mir neka je na nj, kome tada nije bilo više od petnaest godina, ustade, okrenu se ka Poslaniku i reče:
“O Poslaniče Božiji, ja ću te podržati na ovom putu!” Onda pruži svoju ruku Poslaniku kako bi time izrazio svoju vjernost. Poslanik tad naredi Aliju da sjedne, pa opet ponovi ono što je prije rekao. Ali se tad ponovo diže i izrazi svoju spremnost. Poslanik mu opet reče da sjedne, pa još jednom ponovi svoj poziv. I ovaj put ne diže se niko osim Alija i on jedini izrazi spremnost da pomogne Poslaniku u njegovoj svetoj misiji. Tad Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, pruži svoju ruku Aliju, i pred prvacima Hašimija izreče svoje historijske riječi:
“O rodžaci moji, Ali je moj brat, pomagač i moj namjesnik medžu vama!”
(Pogledati sljedeće izvore: Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umum vel-muluk, Bejrut, Darul-qamusul-hadis,, sv. 2, str. 217.; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 63; Ibn Ebil-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 13, str. 211.)
Tako je odredžen prvi opunomoćenik posljednjeg Božijeg poslanika na samom početku poslanstva, onda kad je njegovu vjeru prihvatao tek neznatan broj ljudi. Iz činjenice da je Poslanik istog dana obznanio svoje poslanstvo i Alijev imamat, da je istog dana svojim bližnjima rekao da je on Božiji poslanik, a Ali njegov pomagač i namjesnik, možemo jasno shvatiti stupanj i važnost imamata u islamu i pojmiti da su ova dva položaja medžusobno nerazdvojiva te je imamat uvijek upotpunitelj programa poslanstva.