U islamskom učenju, imućni ljudi imaju veliku odgovornost spram slabih i siromašnih u zajednici, te, u skladu s dubokom duhovnom sponom i bratskom povezanošću u vjeri izmedžu muslimana, moraju uvijek nastojati udovoljiti potrebama slabih i siromašnih u društvu. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i naši vjerski predvodnici nisu u tom pogledu ostavili samo izričite preporuke, već je svaki od njih u svome vremenu bio najbolji primjer čovjekoljublja i brige za slabe.Ne samo da se drugi Imam odlikovao izvanrednim stupnjem kad je riječ o znanju, bogobojaznosti, skrušenosti i ibadetu, nego je medžu elitom i pukom bio stalno spominjan po svojoj darežljivosti, pomoći ugroženima i slabima. Činjenica da Imam, mir neka je na nj, postoji pružala je utjehu svim slabima i siromašnima. Nijedan siromah nije se s njegovih vrata vratio praznih ruku. Niko potišten nije Imamu iznio svoje jade i nevolje, a da kod njega nije našao utjehu. Ponekad bi čak i prije nego bi se siromah, stideći se, usudio da iznese svoju potrebu, Imam udovoljio njegovoj potrebi, ne dopuštajući tako da ovaj osjeti sramotu i poniženje traženja.Sujuti u svojoj Historiji piše:
“Hasan ibn Ali odlikovao se golemim moralnim odlikama i ljudskim vrlinama. Bio je izvanredna ličnost, strpljiv, uljudan, pouzdan, širokogrudan i darežljiv, te je bio omiljen medžu ljudima.”
Poučno postupanje
Imam Mudžteba, mir neka je na nj, ponekad bi siromasima poklanjao izuzetno velike svote novca odjednom, i to toliko da je to bilo začudžujuće. Smisao ovako bogatih poklona bio je u tome da je hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, tako htio siromaha učiniti zauvijek nepotrebitim, odnosno omogućiti mu da zadovolji sve svoje potrebe, nastavi živjeti dostojno čovjeka i sa ovim kapitalom se brine sam o sebi. Imam nije volio davati siromahu skroman iznos, onoliko koliko je dovoljno za jedan dan,tako da ovaj svakog dana iznova mora pružati ruku pred drugim i tražiti milostinju kako bi preživio.
Porodica znanja i vrline
Jednog dana Osman je sjedio pred džamijom, kad naidže neki prosjak i zatraži milostinju. Osman mu pruži pet dirhema, a prosjak reče: “Uputi me na nekoga ko će mi udijeliti više” Osman mu pokaza na hazreti Mudžtebu i Huseina ibn Alija, mir neka je na njih, i Abdullaha ibn Džafera, koji su sjedili u jednom uglu džamije, i reče:
“Idi mladićima koji ondje sjede i zatraži od njih da ti pomognu.”Prosjak otidže k njima i izloži im svoju potrebu. Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, reče: “Tražiti novčanu pomoć od drugih dozvoljeno je samo u tri slučaja: zarad krvarine koju je čovjek dužan platiti, a nije u stanju to učiniti; ukoliko ima težak dug, a ne može ga vratiti; i ukoliko je siromašan i slab, a nije u stanju nikako sebi pomoći. Koji od ovih slučajeva se odnosi na tebe?” Prosjak odgovori: “Ustvari, jedan od ta tri slučaja je moj.” Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, tad mu dade pedeset dinara. Sljedeći hazreti Hasana, Husein ibn Ali dade mu četrdeset i devet, a Abdullah ibn Džafer četrdeset i osam dinara.U povratku, prosjek opet naidže pored Osmana. “Kako si prošao?”, upita ga Osman, a ovaj reče: “Tražio sam od tebe novac, i ti si mi dao, ali nisi me pitao za šta mi treba. Ali, kad sam otišao ovoj trojici, jedan od njih pitao me na šta ću utrošiti taj novac, pa mu odgovorih, a onda me sva trojica bogato darovaše.” Osman kaza: “Ta porodica je osovina znanja i mudrosti, vrelo dobra i vrline; pa ko bi mogao biti poput njih!”
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv.43., str. 333.)
Darežljivost bez premca
Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, ulagao je sve svoje snage u činjenje dobrih i bogougodnih djela, i na Božijem putu potrošio je silan imetak. Historičari i učenjaci su, pišući o njegovom plemenitom životu, zabilježili primjere njegove bezrezervne darežljivosti i ogromnog milosrdža bez premca, kakvo se ne sreće u biografiji nijednog drugog velikana. To je još jedan dokaz njegove duhovne veličine i njegove nezainteresiranosti za lažna ovosvjetska dobra.Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, dva puta je tokom života razdijelio čitav svoj imetak na Božijem putu, a tri puta je svoj imetak prepolovio, pa bi pola zadržao za sebe, a pola bi udijelo na Božijem putu.
(Suyuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, 190.; Ibn Vazih, Tarihi Jaqubi, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1384, sv. 2, str. 215., Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretul-hevas, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1383, str. 196., Šejh Muhammed Seban, Es'afur-raghin, Mektebeti Meshedul-huseyyni, Kairo, str. 179.)
Neizravna pomoć
Visoka svijest i uzvišeni karakter hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, nisu mu dopuštali da se s njegovih vrata neko vrati bez nade, no njegova pomoć ponekad nije bila izravna, nego bi nastojao neizravno udovoljiti potrebama ljudi i na osobiti način riješiti njihove probleme. Tako je jednog dana Imama posjetio neki prosjak i zatražio pomoć. Medžutim, Imam Mudžteba, mir neka je na nj, u tom trenutku nije imao novca, ali ga je bilo stid dopustiti da se siromah vrati iz njegove kuće bez nade.
Zato reče:
“Hoćeš li da te uputim na nešto čime ćeš ostvariti svoju želju?” “O čemu se radi?”, upita ovaj, pa mu Imam objasni: “Danas je umrla halifina kćer i halifa je ožalošćen. No, još uvijek mu niko nije izrazio saučešće. Idi kod halife i izrazi mu saučešće riječima kojima ću te poučiti, i tako ćeš ostvariti svoju želju.” “Kako da mu izrazim saučešće?”, upita prosjak, pa mu Imam reče: “Kad dodžeš kod halife, reci: „Hvala Bogu koji je dao da tvoja kćer umre prije tebe i nadže se u kaburu, jer ona je živjela pod očevom sjenom. No, da je halifa umro prije nje, ona bi ostala bez zaštitnika, i možda bi, ne daj Bože, neko oskrnavio njenu čast.‟
Prosjak ga posluša i učini tako. Ove emotivne riječi ostavile su dubok dojam na halifu, i razbiše njegovu tugu i žalost, pa on naredi da se prosjaku da nagrada, a onda upita: “Jesi li ti sam smislio ove riječi?”, a ovaj odgovori: “Ne, njima me poučio Hasan ibn Ali!” Halifa, tad, kaza: “Istinu kažeš; on je vrelo rječitosti i govorništva.”
(Šeriful-Qarši, Baqir, Hiyati Imam Al-Hasan, Metbu'atul-adab, Nedžef 1384, str. 302.)