Najvažniji i najosjetljiviji dio biografije Imama Mudžtebe, mir neka je na nj – dio o kome se najviše raspravljalo i koji je izazivao podozrivost njegovih neukih prijatelja i zlobnih neprijatelja – jeste njegov mir sa Muavijom, i njegovo povlačenje sa političke scene odnosno odustajanje od hilafeta.Neki, izučavajući životopis hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, i tadašnja dešavanja, pitaju:
Zašto je Imam Hasan, mir neka je na nj, uspostavio mir s Muavijom?
Zar nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, Alijevi sljedbenici nisu dali bejat njegovom sinu Hasanu Mudžtebi, mir neka je na nj?
Zar nije bilo bolje da je Imam Hasan odmah učinio ono što će kasnije učiniti Imam Husein, mir neka je na njih dvojicu, odnosno da je podigao ustanak, te bi tako ili ostvario pobjedu ili bi svojim šehadetom poljuljao Muavijinu vlast?
Prije nego se upustimo u iznalaženje odgovora na ova pitanja, potrebno je napraviti kraći uvod u kome ćemo ukazati na tri stvari:
1 – Borba Hasana ibn Alija, mir neka je na nj, prije perioda imamata
Shodno historijskim svjedočanstvima, Imam Hasan, mir neka je na nj, bio je izuzetno hrabar i odvažan čovjek, i nikada nije pokazao strah ili plašljivost. Na putu napretka islama nije izbjegavao upustiti se u bilo kakvu opasnost, i uvijek je bio spreman za borbu na Božijem putu.
U Bici oko deve
Imam Mudžteba, mir neka je na nj, borio se uz svoga oca Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u prvim redovima u Bici oko deve, i išao je čak ispred najhrabrijih i najodvažinih Alijevih drugova, nasrćući na samo srce neprijateljske vojske.
(Ibn Šehrašub, Menaqibi Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Qom, Muasese-ye entesharat Allame, sv. 4., str. 21.)
Takodžer, prije početka borbe, po naredbi svoga oca, skupa s Ammarom Jasirom i nekolicinom drugova Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, otiša je u Kufu kako bi pozvao Kufljane da uzmu učešća u džihadu.
(Ibn Vazih, Tarihi Jaqubi, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1384, sv. 2, str. 170., Ibn Quteybe Dinvari, Al-Imamet ves-siyaset, Meketbetu Mustafa babi Halebi, Kairo 1382, sv. 1, str. 67.)
Kad su stigli u Kufu, gdje je upravitelj još bio Ebu Musa Aš'ari, jedan od oslonaca Osmanove vlasti, koji se protivio pravednoj vlasti Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, i nastojao je spriječiti muslimane da pomognu Imamu, Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, uspio je, uprkos izdaji Ebu Muse i njegovih pobočnika, mobilizirati devet hiljada Kufljana za učešće u ovoj bici.
(Ebu Hanifa Dinvari, Ahbari teval, Darul-Ihyai kutubul-'arabi, Kairo, str. 144-145; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 3, str. 231.)
U bici na Sifinu
Takodžer, u Bici na Sifinu, hazreti Hasan je imao važnu ulogu u općoj mobilizaciji snaga i motiviranju vojske Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za rat protiv Muavijine vojske. Svojim vatrenim i mobilizatorskim govorima poticao je Kufljane da se pridruže džihadu zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za obaranje izdajnika i neprijatelja islama.
(Nasr ibn Muzahim, Veqa'e Sifin, Menshurati mektebeti basireti, Qom 1382, str. 113.)
Njegova spremnost za borbu na Božijem putu bila je takva da je Zapovjednik vjernika u Bici na Sifinu tražio od svojih drugova da hazreti Hasana i njegovog brata Huseina, mir neka je na njih, odvrate od dalje borbe, kako njihovom pogibijom ne bi bila prekinuta loza Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj i njegove.
(Ibn Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 11, str. 25. (govor 200.))
2 – Oštre rasprave Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, s Emevijama
Imam Hasan Mudžteba, mir neka je na nj, nije pokazivao ni najmanju popustljivost kad se radilo o istini i odbrani svetinja islama. Otvoreno je kritizirao Muavijine neislamske postupke, i bez zadrške je govorio o ružnoj prošlosti Muavije i porodice Emevije. Svjedočanstvo toga jesu i oštre rasprave hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, sa Muavijom i njegovim namještenicima poput Amra 'Asa, Utbe ibn Ebu Sufjana, Velida ibn Ukbe, Mugejre ibn Šu'aba i Mervana Hakema.
(Tabrisi, Ihtidžadž, Al-Metbu'atul-murtezaviyye, Nedžef, str. 144-150.)
Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, i nakon uspostave sporazuma o miru, dakle onda kad je Muavijina moć porasla i kad je ovaj učvrstio svoj položaj, pošto je Muavija ušao u Kufu, ispeo se na minber i izložio razloge koji su ga naveli na mir i prednosti Alijeve obitelji. Potom je, u prisustvu pripadnika obadvije frakcije, otvoreno ukazao na Muavijine loše strane i oštro ga je kritizirao.
(Tabrisi, Ibid, str. 156.)
Nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, i mira Imama Hasana, haridžije su sve svoje snage mobilizirali protiv Muavije. Muaviji u Kufu stiže vijest da je Husra Esedi, jedan od poglavara haridžija, digao ustanak protiv njega i sakupio vojsku.Da bi učvrstio svoj položaj i predstavio stvari tako kao da mu je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, pokoran i lojalan, poslao je poruku hazreti Hasanu, koji je bio na putu ka Medini, da prvo uguši Husrin ustanak, a onda nastavi svoj put.Imam, mir neka je na nj, na tu poruku odgovorio je:
“Okanio sam te se zarad toga da životi muslimana budu sačuvani (suzdržao sam se od rata protiv tebe), no to ne znači da ću za tebe ratovati protiv drugih. Ako bih se odlučio na rat, onda bih najprije ratovao protiv tebe, jer borba protiv tebe važnija je od borbe protiv haridžija.”
(Ibn Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 5, str. 98; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 3, str. 409.)
Iz ovih riječi zrači duh borbenosti i odlučnosti, posebno onda kad Muaviju ponižava govoreći: “Okanio sam te se...”
3 - Mirovni zakon u islamu
Treba opratiti pažnju na činjenicu da u islamskom učenju ne postoji jednistveni zakon koji bi se ticao pitanja rata i džihada. Tako, kao što pod odredzenim uvjetima islam naredzuje muslimanima da ratuju protiv neprijatelja, takodzer im je naredio da se, ukoliko borba neće donijeti rezultata, okrenu uspostavi mira. U životopisu Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, srećemo oba ova slučaja:
Poslanik islama koji se upustio u borbu na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim bojištima, u drugačijim uvjetima, onda kad se pobjeda nije činila mogućom, obavezno je s neprijateljima islama postizao mirovni sporazum, i privremeno bi odustajao od rata kako bi osigurao napredak islama. Medzu ovakve primjere spadaju Poslanikovi, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, mirovni sporazumi sa plemenima Benu Damra i Benu Ešdža, te ugovor sa Mekkelijama (sa Hudejbije).
(U odgovor čovjeku koji ga je pitao zašto je pristao na mir s Muavijom, Imam Hasan Mudžteba, mir neka je na nj, odgovorio je: “Iz istog razlog zbog koga je Poslanik sklopio onaj sporazum sa plemenima i mi smo sklopili primirje s Muavijom.” (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 2).)
Prema tome, upravo onako kako je Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, zarad dugoročne koristi koja tad mnogima nije bila shvatljiva, privremeno sklapao mir s neprijateljima, tako je i hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, koji je bio od Boga odredzeni vodza i vjerski predvodnik, znajući sve aspekte situacije bolje od bilo koga drugoga, shvatio, na osobit način dugoročno promišljajući, da dobro po islamsko društvo leži u prestanku borbi. Stoga, ovo pitanje ne treba biti razlogom nikakvih nedoumica, nego treba shvatiti da se u stvari radi o slijedzenju Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, metoda.Kako bi nam povodi i rezultati mira hazreti Hasana bili jasniji, potrebno je vratiti se stranicama historije i analizirati ovo pitanje oslanjajući se na izvorne i validne historijske dokumente.
Najopćenitije posmatrano, valja kazati: hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, nije ustvari dogovorio mir, nego mu je taj mir nametnut. Dakle, situacija i nepogodni uvjeti, skupa sa različitim drugim faktorima, doveli su Imama takav položaj da je mir bio neizbježan, odnosno prinudan. Imam, znači, nije imao drugog izbora osim prihvatiti mir, kao što bi to učinio i bilo ko drugi da se našao na njegovom mjestu.
Situacija je bila takva da sagledamo li vanjske opasnosti po islamski svijet, ali i prilike u Iraku odnosno taboru Imama Hasana, vidjet ćemo da se radilo o posve nepovoljnim uvjetima za nastavak rata. U nastavku ćemo te prilike analizirati ponaosob.
Vanjskopolitička situacija
U pogledu ondašnje vanjskopolitičke situacije, unutašnji sukobi medzu muslimanima zasigurno ne bi nikome donijeli koristi. Naime, Bizantijska imperija, koja je već pretrpjela nekoliko žestokih udaraca od islama, vrebala je povoljnu priliku da islamu zada razoran protuudarac i napokon prekine njegov rastući utjecaj.Kad su bizantijskim poglavarima stigle vijesti o tome da se vojske Imama Hasana i Muavije postavljaju jedna nasuprot druge, Bizantinci su pomislili kako je to najbolja moguća prilika da ostvare svoje planove. Stoga su s ogromnom vojskom navalili na islamske teritorije, kako bi se napokon osvetili muslimanima. Zar bi u takvim uvjetima osoba poput Imama Hasana, mir neka je na nj, koji je imao obavezu očuvanja temelja islama, imala drugog izbora osim prihvatanjem mira otkloniti ovu veliku opasnost od islamskog svijeta.
Poznati historičar Jakubi piše:
“U vrijeme Muavijinog povratka u Šam (nakon uspostave mira sa Imamom Hasanom), stiže mu vijest da su Bizantinsci pokrenuli veliku i organiziranu vojsku da bi napali na islamsku zemlju. Budući da nije imao snage da se suprotstavi takvoj sili, on dogovori primirje s njima i obaveza se da će Bizantijskim vlastima isplatiti sto hiljada dinara.”
(Tarihi Jaqubi, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1384, sv. 2, str. 206)
Ovaj historijski izvor pokazuje da je u vrijeme trvenja izmeĎu dviju strana u islamskom društvu, zajednički neprijatelj muslimana uvijek bio spreman iskoristiti priliku i napasti ih, te tako dovesti islamsku državu u opasnost. Da je došlo do rata izmeĎu Imam Hasanovih, mir neka je na nj, i Muavijinih snaga, ni Hasan ni Muavija naposljetku ne bi pobjedili, nego bi jedini pobjednik bila Bizantijska imperija. Ali, zahvaljujući uviĎajnosti i dalekosežnom razmišljanju Imama Hasana, mir neka je na nj, takva opasnost je izbjegnuta.Imam Bakir, mir neka je na nj, rekao je jednom čovjeku koji se iščuĎavao nad mirom Imama Hasana: “Da Imama Hasan nije tako postupio, usljedila bi golema opasnost.”(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 1.)
Unutrašnjopolitička situacija
Nema sumnja da ukoliko neki vladar ili zapovjednik želi pobijediti u sukobu s neprijateljem, u njegovim vlastitim redovima mora postojati snaga, organiziranost i harmonija, inače učešće u oražunom sukobu može rezultirati samo ponižavajućim porazom.Analizirajući razloge mira Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, kad je riječ o unutrašnjopolitičkoj situaciji, najvažnija stvar koja nam upada u oči jeste nepostojanje snažnog i organiziranog unutarnjeg fronta. Naime, narod u Iraku, posebno u Kufi, u doba hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, niti je u pogledu morala bio spreman na rat, niti je bio organiziran i jedinstven.