Bitka oko Deve, bitke na Sifinu i Nehrevanu, kao i stalni sukobi koji su se nakon slučaja presuĎivanja dešavali izmedzu Muavijine vojske i snaga Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u Iraku, Hidžazu i Jemenu, stvorili su kod mnogih Alijevih drugova odredzenu vrstu umora od rata i želje za mirom i obustavom sukoba. Naime, tokom skoro pet godina hilafeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, njegovi drugovi nisu ispuštali oružje iz ruku izuzev sa namjerom da ga već sutra ponovo uzmu u ruke i bore se.S druge strane, oni nisu vodili rat protiv nekakvih tudzinaca, nego su se ustvari borili protiv svoje braće i saplemenika, dojučerašnjih prijatelja, koji su se sada našli na Muavijinoj strani.
(U Bici kod Deve poginulo je 30.000 osoba (Tarihi Jaqubi, sv. 2, str. 172), a na Nehrevanu je poginulo 4000 haridžija (Tarihi Jaqubi, sv. 2, str. 182), dok je ukupan broj poginulih na obje strane u Bici na Sifinu iznosio 110.000 ljudi (Mesudi, Murudžul-Zeheb, darul-Andalus, Bejrut ¸1965, sv. 2, str. 393.).)
Narod u Iraku je, zbog svih tih razloga i zbog stalne mobilizacije snaga za rat protiv različitih skupina iz Šama koje su navaljivale na Hidžaz, Jemen i na granice Iraka, pokazivao sklonost ka miru i umor od rata. To što su se Iračani nevoljko odazvali na novi poziv Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za Bitku na Sifinu pokazatelj je upravo tog umora.
(Šemsuddin, Muhammed Mehdi, Arzyabi-ye enqelab-e Husein, prijevod Mehdi Pišvayi, Entešarat-i Tevhid, Qom, str. 197-200.)
Dr. Taha Husein, nakon što objasni slučaj presuĎivanja i dodatno kompliciranje situacije nakon Bitke na Sifinu, piše:
“Onda je (Ali) odlučio zaputiti se u Šam, ali munafici meĎu njegovim drugovima predložiše da se vrati u Kufu i da nakon bitke konsolodira stvari, a onda s više vojske i većom spremom krene protiv neprijatelja. Ali, mir neka je na nj, tad ih vrati u Kufu, i više nije ni izašao s vojskom iz Kufe; jer, njegovi drugovi otiĎoše svojim kućama, posvetiše se svojim poslovima i u dobroj mjeri izgubiše volju za daljim ratovanjem, tako da Ali izgubi nadu u njih. Ali, mir neka je na nj, stalno ih je pozivao u džihad i istrajavao na tome, no oni ga nisu slušali i nisu prihvatali njegove pozive, tako da on jednom prilikom u hutbi reče:
„Svojom neposlušnošću ste me ponizili i doveli dotle da Kurejšije govore: Ebu Talibov sin je hrabar čovjek, ali nije vičan ratu. Očeva im njihovih, pa koje to vičniji ratu od mene?!‟
(Taha Husejn: Ayine-ye islam, prijevod Muhammed Ibrahim Ayeti Biredžendi, Sehamiye entešar 1339, str 250-251.)
Nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, kad je Hasan ibn Ali preuzeo hilafet, ova pojava postala je još očitija, tako da kad je Imama Hasan pozvao ljude da se spreme za rat protiv Sirijaca, oni su mu se nevoljko odazvali.Kad je Imamu Mudžtebi, mir neka je na nj, stigla vijest o pokretu Muavijine vojske ka Kufi, on naredi da se ljudi okupe u džamiji. Onda otpoče govor, pa nakon što ukaza na mobilizaciju Muavijinih snaga, pozva ljude u džihad na Božijem putu i istrajnost u borbi protiv sljedbenika zablude, ukazujući im na nužnost strpljenja, vjernosti i podnošenja teškoća. Znajući kakav je moral ljudi, Imam, mir neka je na nj, plašio se da njegov poziv neće biti prihvaćen. Upravo tako se i desilo. Kada je Imam završio svoj mobilizatorski govor, svi su ćutali i niko nije rekao nešto u znak prihvaćanja njegovih riječi.Ta scena bilo je tako žalosna i potresna da je jedan od hrabrih drugova Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, zbog slabosti i bezvoljnosti koju su pokazali, žestoko napao ljude, nazvao ih lažnim junacima i plašljivcima lišenim hrabrosti, te ih je pozvao da se odazovu Imamu za rat protiv Sirajaca.
(Ebul-Feredž Isfahani, Meqatil At-Talibin, Mešurati Mektebetul-haydariyye, Kairo 1961, sv. 16, str. 38; Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 16, str. 38., Ahmed ibn Jahja Belazeri, Insabul-ašraf, str. 60.)
Ovo historijsko svjedočanstvo pokazuje nam do koje su mjere Iračani bili utonuli u slabost i bezvoljnost. U njima se posve ugasio plamen borbenosti i duh mudžahida, te nisu bili spremni učestvovati u ratu.Naposljetku, nakon poticaja i govora nekolicine najvažnijih drugova hazreti Mudžtebe, koji su nastojali mobilizirati snage i potaći ljude u rat, Imam, mir neka je na nj, napustio je Kufu s malobrojnim ljudstvom, i ulogorio se u blizini Kufe u području zvanom Nuhila. Nakon desetodnevnog boravka u Nuhili, provedenog u očekivanju dolaska novih snaga, u Imamovom logoru okupilo se ukupno četiri hiljade ljudi. Imam, mir neka je na nj, stoga je bio prinuĎen vratiti se opet u Kufu i pokušati ponovo angažirati i motivirati ljude da se pridruže vojsci.
Osim toga, Iračko društvo u to doba nije bilo jedno organizirano, jednoobrazno i jedinstveno društvo, već se sastojalo od različitih i često posve opozitnih grupa i slojeva, koje katkad nisu imale ništa zajedničko.Osnovni elementi tadašnjeg društva u Iraku odnosno u Kufi sastojali su se od pristalica opasne emevijske stranke, haridžija koji su svojm obavezom smatrali suprotstaviti se objema stranama, muslimana ne-Arapa koji su u Irak stigli iz drugih krajeva, a bilo ih je dvadeset hiljada, te naposljetku od onih koji nisu imali jasan stav o sukobu i nisu bili načisto s tim uz koju stranu se svrstati. Svakako, meĎu te elemente spadaju i sljedbenici odnosno osobite šiije Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj.
(Al Yasin, Ibid, str. 68-74.)
Neustrojena vojska
Ta podjeljenost i razlaz u stavovima prirodno se odrazila i na redove vosjke Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, te ju je pretvorila u nesreĎenu i neorganiziranu vojsku. Stoga se u sukobu s vanjskim neprijateljem nipošto nije moglo osloniti na takvu armiju.Šiitski učitelj, Šejh Mufid, i drugi historičari, u vezi s ovom opasnom pojavom u vojsci Imama Hasana, mir neka je na nj, piše:
“Iračani su se krajnje nevoljko i bezvoljno pripremali za rat, te je vojska koju je mobilizirao Imam Hasan, mir neka je na nj, bila sastavljena od različitih grupa, i to:
1. Šiije i sljedbenici Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj;
2. Haridžije, koji su se koristili svakom prilikom za rat protiv Muavije (njihovo učešće u vojsci Imama Hasana bilo je zbog neprijateljstva prema Muaviji, a ne iz naklonosti prema Imamu);
3. Osoba koje su se vojsci Imama Hasana, mir neka je na nj, pridružile iz koristoljublja i ljubavi prema ovom svijetu, odnosno nadajući se plijenu i materijalnoj koristi za sebe;
4. Kolebljivaca i sumnjičavaca koji ličnosti poput Imama Hasana, mir neka je na nj, nisu davale naročitu prednost u odnosu na Muaviju;
5. I naposljetku, osobe koje nisu ratovale zbog vjere, nego iz plemenske mržnje i slijedeći poglavare svojih plemena.“22
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 189; Ibn Sebagh Maliku, Al-Fusuli al-muhmetu fi mari'fetil-i'me, 1303, str. 167.)
Uzmemo li ovo u obzir, jasno je da je vojsci hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, nedostajalo jedinstvo i neophodna sloga da bi se suprotstavili jakog neprijatelju kakav je bio Muavija.
Slikovito svjedočanstvo
Možda ni jedno drugo svjedočanstvo ne oslikava podjeljenost ondašnjeg iračkog društva i slabost Iračana kad se radilo o ratu, kao riječi samog Imama. Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, u Medainu, dakle kajnjoj tački do koje je njegova vojska napredovala, održao je dug i mobilizatorski govor, u sklopu koga je kazao:
“Nikakva sumnja i nedoumica ne odvraća nas od sukoba sa Sirijcima. U prošlosti smo protiv njih ratovali oslanjajući se na snagu vaše pouzdanosti i meĎusobnog razumijevanja, no danas, kao posljedica zlobe, meĎu vama je nestalo jedinstva i medzusobnog razumijevanja, izgubili ste svoju istrajnost, i sve se svelo na vaše jezike.Kad ste se na Sifinu upustili u bitku, svojoj vjeri davali ste prednost nad ovim svijetom, ali danas ovosvjetskim interesima dajete prednost nad vjerom. Mi smo onakvi kakvi smo i prije bili, ali vi nama niste onako odani kakvi ste nekad bili.Neki medzu vama izgubili su svoje bližnje i rodzake na Sifinu, a drugi na Nehrevanu. Oni prvi oplakuju svoje poginule, oni druge žele osvetu za svoje mrtve, no ostali nas ne žele slijediti.Muavija nam predlaže ono što je daleko od pravednosti i suprotno našim ciljevima i našoj časti. Zato, ako ste spremni ginuti na Božijem putu, recite mi to, pa da se upustim u borbu i sabljom mu odgovorim. No, tražite li ovaj svijet i mir, recite mi to, da prihvatim njegov prijedlog i učinim vas zadovoljnima.” Kad Imam to reče, ljudi povikaše: “Mi želimo živjeti, želimo preživjeti!”
(Ibn Asir, Usdul-ghabet fil-ma'rifeti sehabet, Tehran, Mektebetul-islamiyye, sv. 2, str. 13-14; Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 3, str. 406; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 21; Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretul-hevas, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1383, str. 199.)
Dakle, kako je Imam, mir neka je na nj, sa vojskom koja je bila ovako slaba i ovako niskog morala, mogao da se upusti se u rat protiv neprijatelja snažnog poput Muavije? Zar se sa ovakvom voskom, sastavljenom od medzusobno suprotstavljenih elemenata, u bilo kom slučaju mogao nadati pobjedi?Da, svi ti faktori su se udružili i doveli islamsku društvo pred sasvim izvjesnu opasnost o kojoj ćete u nastavku čitati.
Mobilizacija snaga od strane Imama Hasana, mir neka je na nj!
Neki stari i savremeni autori i historičari izvrtali su historijske činjenice, pa tvrde da Imam Hasan Mudžteba, mir neka je na nj, nije niti pozivao u rat i zagovarao suprotstavljanje Muaviji, već da je od prvog dana prihvatio Muavijine materijalne darove i odao se lagodnom i mirnom životu. Ako se i suprotstavljao Muaviji, to je bilo zato da osigura ove materijalne dobitke!Postoje sačuvani historijski dokumenti koji pokazuju da se takve objede posve neosnovane i da nipošto nisu u skladu s historijskim činjenicima.
Naime, da drugi Imam nije namjerovao ratovati protiv Muavije, mobilizacija i angažiranje vojnih snaga ne bi imali smisla, a historičari su saglasni da je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, okupio vojsku za rat. Medzutim, zbog nedostatka jedinsta i harmonije u Imamovoj vojsci, s jedne, te zbog spletki Muavijinih špijuna, s druge strane, Imamova vojska se raspala i raspršila prije nego su i stupili u boj. Imam, tako, nije imao izbora osim odustati od rata i bio je prinudzen prihvatiti mir.Prema tome, Imam Hasan, mir neka je na nj, prvo je otpočeo “ustanak”, proglasio je rat i počeo sakupljati vojsku, no kasnije, imajući duboki uvid u situaciju i uvjete u islamskom društvu, i želeći najbolje u datom trenutku, odlučio je prihvatiti mir.
(Upravo zato su neki od ranih islamskih historičara pisali knjige pod naslovom „Hasanov ustanak“, poput Hišama ibn Saiba Kelbija i Ibrahima ibn Muhammeda Sekafija.)
U nastavku ćemo ponuditi čitatelju više objašnjenja i pozabaviti se još nekim pitanjima koja privlače pažnju.
Kršitelji sporazuma
Kako je već kazano, ljudi u Iraku i Kufi nisu bili jedinstveni i saglasni u svojim stavovima. Štaviše, radilo se o prevrtljivim, nevjernim i nepouzdanim ljudima, koji su bili spremni svakog dana stati pod drugu zastavu, uvijek pokorni trenutnoj situaciji i aktuelnoj vlasti, odnosno oni kojih su, kako bi se to obično kazalo, brinuli samo o tome šta će danas pojesti. Upravo zbog takve moralne situacije, u kriznim trenucima okupljanja i mobiliziranja vojske na obje strane, neke plemenske vodze i prvaci nekih uglednih porodica u Kufi okrenuli su leĎa Imamu, te su Muaviji poslali pisma u kojima izražavaju svoju lojalnost njegovoj vlasti, te su ga tajno podsticali da krene ka Iraku, garantirajući mu da će u trenutku kad se on približi, natjerati Imama Hasana, mir neka je na nj, da mu se pokori ili će izvesti atentat na njega.Muavija je i sam pisao Imamu Mudžtebi, mir neka je na nj, čudeći se da je Imam, oslanjajući se na takve ljude, spreman ratovati protiv njega.
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str.191. Potvrda tome je i odgovor Imama Mudžtebe ba upit jednog šiije zašto je odustao od rata: „Tako mi Boga, da sam ratovao protiv Muavije, ljudi bi me predali njemu.“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 20.))
Zapovjednik izdajnik
Imam Hasan, mir neka je na nj, pošto je napustio Kufu s namjerom da ratuje protiv Muavije, postavio je Abdullaha ibn Abbasa, sa dvanaest hiljada vojnika, za glavnog zapovjednika prethodnice, dok je Kajsa ibn Sa'da i Saida ibn Kajsa, dvojicu njegovih dobrih prijatelja, odredio za njegove savjetnike i zamjenike, tako da bi u slučaju da se jednom od njih nešto desi, preostala dvojica preuzimali njegove dužnosti.
(Jaqubi ne spominje Saida ibn Kajsa, dok ga svi ostali hroničari navode njegovo ime.)
Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, odredio je pravac napredovanja vojske, i naredio je da gdje god da naiĎu na Muavijinu vojsku, spriječe njeno napredovanje i obavijeste Imama, mir neka je na nj, o tome, kako bi im on s glavninom snaga odmah priskočio u pomoć.
(Ebul-Feredž Isfahani, Meqatil At-Talibin, Mešurati Mektebetul-haydariyye, Kairo 1961, sv. 16, str. 40.)
Abdullah je, preuzevši komandu nad prethodnicom, krenuo naprijed, i u mjestu Meskin susreo se s Muavijinom vojskom, koja je ondje podigla logor. Uskoro je Imamu, mir neka je na nj, stigao izvještaj da je Abdullah, primivši od Muavije milion dirhema, prešao noću sa osam hiljada vojnika na njegovu stranu.
(Besar ibn Arta, jedan od krvoločnih Muavijinih zapovjednika, ubio je dvojicu Abdullahovih sinova, te je bilo prirodno da on makar zbog toga bude ogorčeni Muavijin neprijatelj, no faktori o kojima smo govorili izazvali su toliku slabost u vojsci Imama Hasana da se prelazilo i preko ovakvih stvari i došlo je do totalnog rasula.)
Sasvim je jasno koliko je, u tim kritičnim uvjetima, izdaja jednog takvog vojnog zapovjednika utjecala na slabljenje morala i pomanjkanje odlučnosti meĎu Imamovom, mir neka je na nj, vojskom. U svakom slučaju, komandu nad ostatkom jedinica, shodno Imamovoj naredbi,preuzeo je Kajs ibn Sa'd, hrabar čovjek, iskušani vjernik i krajnje odan porodici Zapovjednika vjernika, te je mobilizatorskim govorom pokušao dići moral meĎu vojskom. Muavija je pokušao i njega podmititi novcem, no Kajs nije nasjeo na njegovu prevaru i istrajao je u svojoj suprotstavljenosti neprijateljima islama.
(Ebul-Feredž Isfahani, Meqatil At-Talibin, Mešurati Mektebetul-haydariyye, Kairo 1961, sv. 16, str. 42.)
Spletke izdajnika
Muavija se nije zadovoljio samo potkupljivanjem Abdullaha, već je, kako bi produbio razdor i nedoumicu u vojsci Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, posredstvom svojih uhoda i plaćenika proširio vijest da se Kajs ibn Sa'd (zapovjednik prethodnice) nagodio s Muavijom, dok je medzu Kajsove snage ubacio dezinformaciju kako je Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, pristao na mir s Muavijom.Stvari su došle dotle da je Muavija poslao nekoliko naočitih ljudi, uglednih medzu narodom, da posjete hazreti Mudžtebu, mir neka je na nj, u njegovom logoru u Medejnu. Imam ih je primio, a oni su, pošto su izašli iz njegovog šatora, počeli govoriti narodu:
“Allah je posredstvom sina Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, ugušio fitnu i ugasio plamen rata. Hasan ibn Ali sklopio je mir s Muavijom i tako sačuvao krv ljudi!”
Ljudi su imali povjerenja u njih, tako da njihove riječi uopće nisu provjeravali, pa su ustali protiv Imama i navalili su na njegov šator, razgrabili sve što su našli u šatoru, te čak pokušali i ubiti Imama, a onda su se razišli na sve četiri strane.
(Kako smo već kazali, vojska Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, bila je sastavljena od različitih elemenata, meĎu kojima je bilo haridžija te onih koji su samo gledali ličnu korist i dobitak, tako da nije čudo da su pokušali ubiti Imama i da su opljačkali njegov šator, a jedan od njih je pritom uzviknuo: „Ovaj čovjek nas je prodao Muaviji i oslabio muslimane!“ Doista, eto u kako bijednoj poziciji se našla Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, obitelj!)
Haridžijska izdaja
Imam Mudžteba, mir neka je na nj, uputio se iz Medejna u Sabat. Na tom putu ga je u zasjedi sačekao jedan haridžija, i zadao je Imamu žestok udarac.
Ranjen, Imam, mir neka je na nj, mnogo je krvario te se onemoćao, uz pomoć nekolicine svojih vjernih prijatelja, vratio natrag u Medejn. U Medejnu se Imamovo stanje usljed ranjavanja sve više pogoršavalo. Koristeći se prilikom, Muavija je u potpunosti preuzeo kontrolu nad situacijom. Drugi Imam, koji je izgubio vojne snage i ostao sam, bio je prinudzen prihvatiti mirovnu ponudu.Prema tome, Imam Mudžteba, mir neka je na nj, sklopio je mir zato što nije imao nikakvog drugog izbora. Tako, Taberi i ostali historičari pišu: “Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, pristao je na mir onda kad su ga njegovi drugovi napustili i kad je ostao sam.”
(Tarihi Jaqubi, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1384, sv. 2, str. 205. Historičari su na različite načine opisivali ovaj napad na šator hazreti Hasana, pa tako Taberi, Ibn Asir i Ibn Hidžr 'Iskelani pišu: „Kada je Hasan ibn Ali podigao logor u Medainu, odjednom neki čovjek (Muavijin plaćenik) povika: 'Ljudi, Kejs ibn Sa'd je ubijen, bježite!', te se vojska rasturi.“)
Imamovo kazivanje o povodima prihvatanja mira
Imam Mudžteba, mir neka je na nj, u odgovor osobi koja je protestirala protiv mira koga je sklopio, ukazao je na ove gorke činjenice i ovako je obrazložio razloge i povode za takvu odluku:
“Predao sam Muaviji vlast i upravo zato što nisam imao podržavatelja i drugova za borbu protiv njega. Da sam imao prijatelje, dan i noć bih se borio protiv njega dok se stvari ne riješe. Odlično poznajem Kufljane i mnogo sam ih puta iskušao. Oni su iskvareni ljudi koji se neće popraviti, kod njih nema vjernosti, ne drže se svoje riječi i obećanja, i nikad se dvojica njih ne mogu usaglasiti. Naizgled, oni su nam pokorni i skloni, ali na djelu saraĎuju s našim neprijateljima.”
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 147; Tabrisi, Ihtidžadž, Al-Metbu'attul-murtezaviyye, Nedžef, str. 157.)
Drugi Imam, koji je slabošću i nesaradnjom svojih drugova bio žestoko pogodzen, održao je jednom prilikom govor u sklopu koga je rekao:
“Čudim se ljudima koji niti imaju vjere, niti stida i srama. Teško vama! Muavija neće održati ni jedno od obećanja koja vam je dao ukoliko me ubijete. Ako ja dam bejat Muaviji, svoje lične obaveze mogu obavljati bolje nego što sam mogao do sada, no padnu li stvari Muaviji u ruke, on neće dopustiti da u društvu provodim vjeru moga djeda Poslanika Božijeg.Tako mi Boga, budem li (zbog vaše slabosti i nevjerstva) primoran vlast nad muslimanima predati Muaviji, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti nećete nikad vidjeti sreće ni radosti, i iskusit ćete mnoge patnje i muke.Kao da sad svojim očima gledam kako će vaša djeca sutra stajati pred vratima njihove djece i iskati zalogaj hljeba i gutljaj vode, hljeb i vodu koji pripadaju vašoj djeci i koje je Bog njima namijenio, no Emevije su ih odvukli u svoje kuće, a vašoj djeci uskratili njihova prava.”A onda je Imam, mir neka je na nj, rekao: “Da sam imao drugove koji bi me pomogli u ratu protiv neprijatelja Božijih, nikad ne bih predao hilafet Muaviji, jer hilafet je Emevijama učinjen haramom.”
Šubber, Sejjid Abdullah, Džela'ul-uyun, Mektebetul-basireti, sv. 1, str. 345-346.)
Imam Mudžteba, koji je odlično poznavao kvarnu narav Muavijine vlasti, jednom je na skupu kome je prisustvovao Muavija održao govor u kojem je rekao i:
“Kunem se Bogom, sve dok je vlast nad poslovima muslimana u rukama Emevija, muslimani neće vidjeti dobra ni napretka.”
Bilo je to upozorenje Iračanima, koji su usljed svoje slabosti i nadajući se miru i olakšanju, odbili ratovati protiv Muavije, ne shavatjući da Muavijina vlast nikada neće ispuniti njihova očekivanja.