Bilo je već prošlo više od dvadeset godina otkako se u Hidžazu islam počeo, nauštrb idolopoklonstva, širiti medžu različitim arapskim plemenima, i većina njih su, na prostorima utjecaja islama, postali svjesni zla idolopoklonstva i znali su da idolopoklonstvo nije ništa drugo do slijepo slijedženje običaja njihovih predaka, te da su ta lažna božanstva isuviše slaba da odbrane sama sebe, a naročito nesposobna da pomognu drugima.
Takva ništavna i nemoćna božanstva ničim i nipošto ne zaslužuju da budu štovana i obožavana.Oni koji su, budženjem svijesti i srca, poslušali riječi Poslanika Božijeg, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, doživjeli su u svojim životima duboke promjene i okrenuli su se od idolopoklonstva ka vjeri tevhida i jednoboštva. Naročito nakon Poslanikovog osvajanja Mekke, propagatori vjere mogli su islam predstavljati slobodno i valjano, te su, kao rezultat toga, većina područja, gradova i sela u Hidžazu odbacili idolopoklonstvo i odazvali su se zanosnom pozivu tevhida.
No, postojale su i skupine fanatičnih neznalica kojima je bilo isuviše teško odreći se drevnih običaja, te su stoga živjeli u stalnom sukobu sa svojom savješću i izvornom ljudskom prirodom. Takvi se nisu okanjivali svojih ružnih običaja i nastavili su slijediti zablude i krivovjerja koja su podrazumijevala razna moralna i društvena zla. Stoga je bilo krajnje vrijeme da Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, vojnom silom skrši sve manifestacije idolopoklonstva i svako neljudsko ponašanje, te tako, vojnim putem, iskorijeni idolopoklonstvo koje je predstavljalo korijen moralne i društvene opačine i svojevrsnu agresiju na čast ljudskosti.
U to vrijeme objavljeni su ajeti sure Berat i Poslaniku je naloženo da odbojnost Allaha i Poslanika Njegovog prema mušricima javno obznani na hadžu, tom velikom skupu koji je u Mekku dovodio hadžije iz svih krajeva, te da otvoreno stavi do znanja idolopoklonicima iz Hidžaza da u narednih četiri mjeseca moraju donijeti jasnu odluku: ili će se okrenuti vjeri tevhida i svrstati se medžu muslimane, čime će uživati sve materijalne i duhovne privilegije i obaveze muslimana, ili će istrajati na svojoj tvrdoglavosti i inatu, što znači da moraju biti spremni na rat u kome će svi oni koji bilo kada budu uhvaćeni od strane muslimana biti pogubljeni.
Ajeti ove sure objavljeni su u vrijeme kad Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, nije imao namjeru da ide na hadž, budući da je prethodne godine, godine osvojenja Mekke, zijaretio Kuću Božiju i odlučio je hadž obaviti naredne godine, one koja će biti poznata kao godina oprosnog hadža. Stoga je bilo nužno da ovlasti nekoga da hadžijama prenese Božiju poruku. Stoga je prvo pozvao k sebi Ebu Bekra, podučio ga je ovim ajetima, pa ga je, u pratnji četrdesetorice ljudi, poslao u Mekku da obznani ove ajete na dan kurban-bajrama.
Ebu Bekr se zaputio ka Mekki, no Poslaniku odjednom stiže Božija objava u kojoj mu je naredženo da ovu poruku ljudima mora prenijeti lično Poslanik ili neko ko je od njega, i da niko drugi nema pravo to učiniti. A ko je bio ta osoba za koju objava kaže da je od Poslanika, onaj kome pripada takav stupanj?Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, uskoro je pozvao k sebi Alija, mir neka je na nj, i naredio mu da se zaputi u Mekku, sustigne Ebu Bekra, preuzme od njega ajete i kaže mu da je objavljeno da te ajete ljudima mora proučiti lično Poslanik ili neko ko je od njega, te je stoga ta dužnost povjerena Aliju, mir neka je na nj.
Ali, mir neka je na nj, skupa s Džabirom i skupinom ashaba zaputi se ka Mekki, jašući na posebnoj Poslanikovoj, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, devi, i prenese Ebu Bekru Poslanikove riječi. On onda ajete predade Aliju, mir neka je na nj.Zapovjednik vjernika onda stiže u Mekku, i desetog dana mjeseca zul-hidždžeta ispe se na brdo Ukba, pa snažnim glasom prouči početne ajete sure Berat, i svim prisutnima potom obznani Poslanikov proglas od četiri tačke.
(Taj proglas podrazumijevao je sljedeće tačke:
1. Poništenje svih sporazuma s mušricima;
2. Oduzimanje prava mušricima da učestvuju u obredima hadža;
3. Zabranu da se hadž obavlja obnažen, što je bila česta praksa mušrika;
4. Zabranu ulaska mušrika u Mesdžidul-Haram.)
Tom porukom svi mušrici shvatili su da imaju još samo četiri mjeseca pred sobom da definiraju svoj stav odnos spram islamske vlasti. Kur'anski ajeti i Poslanikov, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, proglas itekako su utjecali na stavove mušrika, i prije nego se navršiše četiri mjeseca, oni u skupinama počeše ulaziti u vjeru tevhida, tako da do isteka 10. hidžretske godine idolopoklonstvo bijaše posve iskorijenjeno u Hidžazu.Kad je Ebu Bekr obaviješten o opozivu, krajnje neraspoložen vratio se u Medinu i požalio se Poslaniku, blagoslov i mir neka je na nj i njegove:
“Smatrao si mene prikladnim i dostojnim za ovaj zadatak, ali bez razloga si me opozvao. Je li ti stigla neka naredba od Boga u vezi s tim?” Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, odgovori mu: “Stigao je Božiji glasnik i rekao da osim mene ili onoga ko je od mene niko drugi nije dostojan to obaviti.”
4 – Od Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, smrti do Alijevog izvanjskog hilafeta
Prije nego predžemo na ovaj dio, kao uvod ćemo napomenuti da je imamat od Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, smrti (u mjesecu seferu 11. godine po Hidžri) do godine smrti Imama Hasana Askerija (u mjesecu rebiul-evvelu 260. h.g.) načelno prošao kroz četiri etape, i svaka od tih etapa je, u pogledu odnosa imama spram vršilaca vlasti, imala svoje osobenosti. Ove etape bile bi sljedeće:
1. Period strpljenja odnosno toleriranja vlasti od strane Imama. Taj period trajao je dvadeset i pet godina, odnosno od smrti Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, do početka izvanjske vlasti Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj (35. godine po Hidžri);
2. Period Imamovog dolaska na vlast. Taj period podrazumijeva četiri godine i devet mjeseci vlasti Zapovjednika vjernika i nekoliko mjeseci hilafeta Imama Hasana, mir neka je na njih, i to razdoblje se, unatoč brojnim ometanjima i problemima koje su ovoj dvojici nanosili različiti neprijatelji islama, smatra najblistavijim godinama u historiji islamske vlasti;
3. Kratkotrajni period praktičnih nastojanja da se uspostavi islamsku vlast. Taj period podrazumijeva razdoblje dugo dvadeset godina od mira Imama Hasana (41. h.g.) do tragičnog šehadeta Imama Huseina (61. h.g.). Nakon mira Imama Hasana, mir neka je na nj, praktično je otpočeo period poluilegalnog djelovanja šiija, odnosno otpočelo se sa aktivnostima koje su za cilj imale vraćanje vlasti Poslanikovoj porodici. Taj cilj i nije bio toliko dalek od ostvarenja i sve do kraja zlom ispunjenog Muavijinog života postojala je nada da će biti ostvaren;
4. I naposljetku, četvrti period predstavlja nastojanja da se isti ovaj cilj dugoročno ostvari. Ovaj period trajao je skoro dva stoljeća, i, u različitim fazama, bio je popraćen pobjedama i porazima, a rezultirao je posve izvjesnom pobjedom na ideološkom planu, ostvarenom zahvaljujući primjeni na stotine prikladnih taktika i uz hiljade primjera istinske iskrenosti i odanosti.