Časni Kur’an nam savjetuje da uzimamo pouke od onih koji su zivjeli prije nas. "Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skoncali oni prije njih ... U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni, Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene i objašnjava sve, I putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (K. 12:110, 111)
Poznavati historiju znaci spoznati korjene pojava koje su danas primjetne. Znati o dogadjajima koji su se desili u prošlosti pomaze nam da razumijemo današnje prilike. Poznavati istoriju islama znaci znati i razumjeti uzroke zbog kojih je islam poprimio današnji oblik. Umejja je bio sin Abdul Šemsa. Ljubomoran na amidzu Hašima, uporno je nastojao da zauzme njegov polozaj. Pokusavao je pridobiti ljude bogatim darovima, ali kada to nije pomoglo poceo je sa ogovaranjem i trazenjem grešaka u amidzi. Medjutim, to je sve doprinijelo da Hašimov ugled još više poraste. Umejja je bio uporan u svom neprijateljstvu. Njihov slucaj je bio iznešen pred mudraca koji donosi odluku da Umejja napusti Mekku i provede deset godina u Siriji, u jednoj vrsti progonstva. Umejja je imao sina Harba, koji ce naslijediti njegovu mrznji prema Hasimu. Neprijateljstvo u ljudskom rodu je pocelo neprijateljstvom izmedju dva brata, sinova prvog covjeka. U casnom Kur'anu stoji: "I ispricaj im pricu o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica zrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: "Sigurno cu te ubiti!" - "Allah prima od onih koji su dobri" - rece onaj. "I kad bi ti pruzio ruku svoju da me ubiješ je ne bih pruzio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova." (K. 5:27-28)
Primjere istog neprijateljstva nalazimo i u kasnijim generacijam. Sjetimo se brace poslanika Jusufa, a.s., kada su rekli: "Jusuf i brat njegov drazi su našem ocu od nas, a nas je citava skupina. Naš otac, zaista, ocito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, - otac vaš ce se vama okrenuti, i poslije toga cete dobri ljudi biti." (K.12:8-9) Medju clanovima porodice Hašim uvijek su se nalazili plemeniti i pravedni ljudi, dok su clanovi porodice Umejje bili trgovci koji se nisu ustezali da zarade na bilo koji nacin, i politicari koji su ostvarivali svoje ciljeve svakojakim sredstvima. Tako je jednom Harb bio u razmirici sa jednim jevrejem koja je završila njegovim ubistvom jevreja. Zbog toga je Abdul Muttalib prekinuo odnose sa Harbom i prisilio ga da plati krvarinu porodici ubijenog. Ova razlika izmedju clanova porodice Hašim i Umejje se ocitovala i kasnije u doba islama. Valid ibn Ugba je bio brat po majci treceg halife Usmana, kojeg je on postavio za upravnika grada Kufe. Kada je Valid pijan povratio sa mimbera dzamije cetiri svjedoka su se otišla zaliti halifi koji je na kraju odredio da Valid bude javno bicevan. Kada je sve bilo spremno za izvršenje kazne, ljudi su se pitali ko ce smjeti udariti halifinog brata. Kada se niko nije usudio, Ali ibn Ebi Talib, glava porodice Hašim u to vrijeme, izvršava kaznu koju islam propisuje za pijanicu. Tako, kada je perzijski rob, Ebu Lu'lu, ubio drugog halifu, Umara, njegov sin, Ubejdullah, za osvetu ubija tri osobe: kcerku Ebu Lu'lua, Hurmuzana, perzijca koji je prihvatio islam i bio halifin savjetnik i Dzufejnu, kršcana kojeg su doveli u Medinu da uci djecu citati i racunati. Kada je Ubejdullah priveden halifi Usmanu on ga oslobadja, jer ubijeni nisu imali nikoga da trazi krvarinu i zbog cinjenice da mu je otac bio tek ubijen. Imam Ali ibn Ebi Talib se toj odluci usprotivio i javno zakleo, da, ako bi bio u stanju, primijenio bi kaznu koju islam propisuje za ubistvo. Ovo je ucinilo da Ubejdullah bude na strani Imamovih neprijatelja u svim ratovima koji su se protiv njega vodili.
Nadmocnost porodice Hašim je bila duhovna, dok su Umejje bili politicki i materijalno jaci. Oni su bili trgovci i posjedovali veliku imovinu. Svi historicari se slazu da se clanovi familije Hašim, za razliku od Umejje, nikad nisu sluzili lukavstvom, niti iskorištavali polozaj i naivnost drugih radi licnih dobiti. Vjerovali su u Boga Kabe i iskreno poštovali ono što je On zabranio i izvršavali ono što je naredio. Odredili su sebi za duznost da pomazu ugnjetavanim i bespomocnim, otklanjaju nepravdu i sluze onima u neimaštini. Za njih pretvaranje i licemjerstvo nije bio dopušteno. Abdul Muttalib, uvijek spreman da pomogne siromašne i slabe, sklapao je ugovore sa nekim familijama Kurejša u kojima su se obavezivali da ce se staviti na stranu ugnjetavanog i, ako treba prisiliti mocnog da poštuje pravo slabih. Za one siromašne odredili su novcanu pomoc. Familija Umejja nije zeljela da pristupa ovim ugovorima, jer su bili suprotni njihovoj prirodi i interesima. Oni su im se zestoko opirali. U svakoj generaciji porodice Hašim nalazimo plemenite ljude, karakterne i vrle. Uprkos okolnostima nemorala, pijancenja, hvalisanja, laskanja, sebicnosti i samoljublja, oni su predstavljali ostrva covjecnosti, hrabrosti, istinoljubivosi, vrline i poštenja. Najvrliji predstavnik familije Hašim je bio poslanik Muhammed, s.a.v., i poslije njega Ali ibn Ebi Talib i njegovi sinovi. Porodica Umejja je bila potpuno drugacija. Prije islama to je bila porodica mocnih trgovaca i lukavih politicara. Sve što bi cinili bilo je za odrzanje bogatstva i utjecaja svoje familije. Bili su protivnici svega što nije bilo u njihovom interesu, i spremni prevariti, špekulirati, zakinutu i pogaziti prava drugih. To je bila priroda Umejjada po kojoj su bili poznati i koju su zadrzali i nakon pobjede islama. Nisu pomagali slabe, jer od toga nisu imali nikakve koristi, i jer je to ukljucivalo davanje i zrtvu za što nikad nisu bili zainteresovani. Poslije Poslanikove smrti, a za vrijeme pocetka vladavine Umejja, halifa Usman je postavio amidzica, Harisa b. Hakama, za upravnika trznice u Medini. On je koristio ovaj polozaj da licno otkupi svu robu namijenjenu gradu i onda preprodaje istu po višim cijenama. Takodjer je bio nametnuo dadzbine manjim trgovcima. Kada su se zalili protiv njega, umjesto da ga smijeni halifa mu je još dao kamile sakupljne od zekata, što je izazvalo veliko negodovanje. Abdul Muttalib i Harb su se u svojim mnogim sporovima obracali Nafiju ibn Adiju za presudu.
U jednom njegovom odgovoru se jasno vidi ko je bio ko: "Abdul Muttalib je odvratio Abrahu i njegovu vojsku. Njegov otac je bio pošten i cedan, a tvoj otac je bio preljubnik ...." Kada je najugledniji porodice Hašim, hazreti Muhammed, s.a.v., došao sa Bozijom porukom, glava porodice Umejje, Harbov sin, Ebu Sufijan, bio je prvi koji mu se suprotstavio. On je organizovao vojske i vodio ratove protiv Poslanika i muslimana. Da je zaista iskreno vjerovao u vjeru otaca i to cinio da je sacuva od islama, nekako bi i mogao biti opravdan. Medjutim, to je cinio jer se plašio da nadmocnost Umejja ne oslabi. Vidio je da ce islamom izgubiti monopol nad trgovinom, vlast nad nepismenim idolopoklonicima i sve povlastice. Muhammed, s.a.v., mu nikad ne bi dopustio da se koristi profiterstvom, iskorištavnjem i podjarmlji vanjem slabih. Špekulantska umejjadska priroda nije se promijenila ni kada su se predali i postali muslimanima. Za njih je islam znacio promjenu vlasti iz njihovih ruku u ruke porodice Hašim, sa Muhammedom, s.a.v., na celu. Nikad nisu poštivali islam, nikad priznali velicinu Muhammedovog karaktera, nikad nisu bili dirnuti njegovim plemenitim postupcima. Kada je na kraju, Mekka pala u ruke muslimana i Ebu Sufijan vidio kolika je muslimanska vojska, rekao je Abbasu: "Tvoj amidzic se domogao zaista velikog kraljevstva." Prihvatanje islama za Umejje je bila gorka pilula i veliko ponizenje, posebno za Ebu Sufijana i njegovu zenu Hind. Dugo vremena su smatrali pobjedu islama kao licni poraz i slabost. Da bi ga pridobio, plemeniti Poslanik je poduzimao nekoliko stvari. Prije zauzimanja Mekke ozenio je njegovu kcerku, Umme Habibu. Poslije osvajanje Mekke proglasio je njegovu kucu bezbijednim mjestom, davao mu najvece dijelove ratnog plijena i mnoge ustupke. Kada je Ebu Bekr došao na vlast i javile se neke nesuglasice medju muslimanima, Ebu Sufijan je bio prvi koji ih je nastojao iskoristiti u svoju korist. Kada je saznao ko je dosao na vlasti uputio se uglednicima Kurejša govoreci: "Kako je halifat mogao doci u ruke bezugledne porodice ciji je broj clanova mali? Kunem se Bogom da sam u stanju ispuniti ulice Medine pješadijom i konjanicima." Ebu Sufijan je pripadao plemstvu Mekke koje se smatralo superiornijim nad ostalim stanovnicima i smatralo ih svojim slugama. Po njemu Muhammedov poziv u islam je predstavljao samo nacin da se dokopa vlasti i polozaja u društvu. Po njemu je islam bio samo izvor dobiti njegovim osnivacima, na isti nacin kao i idolopoklonstvo sveštenicima kojima su bili pokorni mušrici. Po njemu su ljudi morali slušati vodje i velikodostojnike - bilo da su to sveštenici, bogati trgovci ili Poslanik i uglednici islama.
Kada je halifat, poslije Ebu Bekra i Umara, dopao ruku Usmana, koji je bio Umejjad, za Ebu Sufijana je to znacilo da je vlast, koju su bili izgubili ranije, ponovo u njihovim rukama. Zloba i neprijateljstvo prema Hašimima, do tada potisnuti ubrzo su se pokazali. Otišao je na kabur hazreti Hamze, Poslanikovog amidze, udario ga nogom i rekao: "Ustani Hamza i pogledaj! Vlast za koju smo se borili ponovo je u našim rukama." Za sve vrijeme dok je halifat bio u rukama Ebu Bekra i Umara, krili su razlog zašto su došli medju muslimane. Sada, kada je jedan od njih bio na vlasti mogli su pokazati svoje namjere. Usmanov polozaj im je pruzio priliku da pretvore halifat u kraljevstvo. Zbog toga im je islam bolje pasao od doba dzahilijeta. Prije islama nikad nisu mogli sanjati da bi postali apsolutni vladari svih Arapa, i pored njih, i drugih naroda. Istoga dana kada je Osman postao halifa okupili su se oko njega i, uskoro, sva vaznija mjesta u drzavi zauzeli su Umejjadi ...