Sporazum o miru i Imamovi, mir neka je na nj, ciljevi
Kad je drugi Imam, u nepovoljnim uvjetima o kojima smo naprijed govorili, rat protiv Muavije ocijenio oprečnim višem dobru islamskog društva i očuvanju opstanka islama, te prihvatio mir odnosno primirje kao neizbježnost, svim silama je nastojao, u okviru svojih mogućnosti i mimo kršenja mirovnog sporazuma, da ostvari svoje uzvišene i svete ciljeve.
S druge strane, budući da je Muavija, kako bi uspostavio mir i dočepao se vlasti, bio spreman dati svakojake ustupke – čak je Imamu poslao prazan list papira sa svojim potpisom na dnu, uz poruku da će prihvatiti sve uvjete koje Imam na tom listu napiše
(Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 16, str. 28.-)
– Imam se, koliko god je bilo moguće, koristio tom Muavijinom spremnošću na ustupke. Tako je u mirovni sporazum ugradio sva važna i osjetljiva pitanja, i učinio ih prvorazrednim tačkama sporazuma, te je tako od Muavije uzeo obećanje da će čuvati sve one uzvišene ideale koje je Imam njegovao.Iako se u historijskoj literaturi ne sreće detaljan i potpun tekst tog mirovnog sporazuma, nego različiti historičari spominju neke tačke tog sporazuma, kompilacijom tekstova iz različitih vrela moguće je otprilike rekonstruirati kompletan tekst sporazuma.
I letimičnim uvodom u pitanja koja je Imam ugradio u sporazum i na kojima je insistirao, može se steći uvid u Imamovu izvanrednu sposobnost prosuĎivanja u okviru njegove političke borbe.Prije nego zasebno analiziramo svaku tačku mirovnog sporazuma, tekst sporazuma mogao bi se svesti na pet tačaka, koje u nastavku predstavljamo čitateljima.
Tekst sporazuma
Tačka prva:Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, prepušta Muaviji vlast i upravu, pod uvjetom da se Muavija drži propisa Kur'ana i Sunneta Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove;
Tačka druga: nakon Muavije, hilafet će pripasti Hasanu ibn Aliju, mir neka je na nj, a ukoliko se njemu nešto desi, upravu nad stvarima muslimana preuzet će Husein ibn Ali, mir neka je na nj. Takodzer, Muavija nema prava odrediti nekoga za svoga naslijednika;
Tačka treća: Mora se prestati s ružnom novotarijom vrijedzanja i proklinjanja Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, na namazima, i Alija, mir neka je na nj, ne smije se spominjati osim po dobru:
Tačka četvrta: Iznos od pet miliona dirhema koji se nalazi u blagajni bejtul-mala Kufe izuzet je od pitanja predavanja vlasti Muaviji i taj novac bit će trošen pod paskom Imama Mudžtebe, mir neka je na nj. Takodzer, Muavija pri rasporedzivanju i dijeljenju finansija mora Hašimijama dati prednost u odnosu na Emevije. Pored toga, Muavija iz novca prikupljenog od harača iz Darabgarda mora isplatiti milion dirhema porodicama šehida iz Bitke oko Deve i Bitke na Sifinu koji su poginuli boreći se na strani Zapovjednika vjernika;
(Darabgard je bio jedna od pet gradskih oblasti u provinciji Fars. Možda je razlog zašto je ovdje odbran upravo porez iz Darabgarda taj što se ovaj grad, shodno historijskim svjedočanstvima, bez borbe predao muslimanskoj vojsci prilikom osvojenja Perzije, te, u skladu s islamskim propisima, prihodi iz ovoga grada pripadaju Poslaniku, njegovoj porodici, siročadi, siromasima i putnicima. Zato je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, postavio kao uvjet da porez iz ovoga grada pripadne porodicama šehid iz bitaka oko deve i na Sifinu, budući da se radilo o imetku koji je ustvari pripadao direktno njemu. Osim toga, u ovom imetku imali su udjeli I siročad poginulih u ovim bitkama koja su bila bez staratelja (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 44., str. 10.).)
Tačka peta: Muavija se obavezuje da će svi ljudi u području Šama, Iraka i Hidžaza, bilo kog plemena ili rase, biti sigurni od njegovog nasilja i uznemiravanja, da se neće baviti njihovom prošlošću i da niko neće biti uznemiravan zbog postupaka u prošlosti uperenih protiv Muavijine vlasti, što naročito važi za žitelje Iraka.Osim toga, Muavija garantira sigurnost svim Alijevim, mir neka je na nj, drugovima, gdje god da se nalaze, tako da nijedan od njih neće biti uznemiravan, a životi, imeci i čast Alijevih sljedbenika bit će zaštićeni, te im se neće nanijeti ni najmanja neugodnost. Svakom će pripasti njegova prava, a imetak iz bejtul-mala koji se nalazi u rukama Alijevih, mir neka je na nj, šiija, neće im biti oduziman.Takodzer, Muavija ni na koji način ne smije dovesti u opasnost Hasana ibn Alija i njegov brata Huseina ibn Alija, mir neka je na njih, niti bilo koga iz Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, obitelji, te oni ni zbog čega ne smiju biti izloženi strahu i bojazni.
Na kraju sporazuma, Muavija se izričito obavezuje na poštivanje svih tačaka sporazuma i njihovo dosljedno izvršavanje. U tom pogledu za svjedoka uzima Boga, te sve ugledne i poštovane ljude iz Šama.
(Detaljniji opis i pojašnjenje ovog mirovnog sporazuma može se naći kod šejha Radija Al Yasina, str. 259-261.)
Tako se ostvarilo predskazanje Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, izrečeno u vrijeme kad je Hasan ibn Ali bio još dječačić. Poslanik je jednog dana, vidjevši s minbera hazreti Hasana, rekao: “Ovo moje dijete je poglavar muslimana, i Bog će posredstvom njega uspostaviti mir izmedzu dvije skupine muslimana.”
(Ovo predskazanje zabilježeno je u Tezkiratul-hevas, str. 194., Esedul-ghabit, sv. 2, str. 12., Nurul-bisar, str. 121., Al-Isabet, sv. 1. str. 320., Tehzibul-tehzib, sv. 2, str. 298.; Hilyetul-eliya, sv 2, str. 35, Musned Ahmeda Hanbela, sv. 5, str. 38 i 44.; Tabeqatul-kubra, Abdulvehab Šarani, sv. 1, str. 26.)