Ova užasna dešavanja teško su potresla Iračane, izvela ih iz njihove pasivnosti i slabosti, i u dobroj mjeri im ukazala na pravu prirodu Muavijine vlasti. U isto vrijeme dok su plemenski poglavari uživali u rezultatima mirovnog sporazuma i od Muavije dobivali izdašne poklone, obični narod u Iraku je postepeno shvatao istinsku narav nepravedne i sebične Muavijine vlasti, vlasti koju su sami pomogli i učvrstili je vlastitim rukama.
(Imam Mudžteba, mir neka je na nj, previdio je ovakav razvoj dogaĎaja. Odlično je znao da muslimane, naročito šiije, čeka mračna sudbina ukoliko vlast padne u ruke Emevija. MeĎutim, muslimani nisu marili za ovo sve dok se nisu suočili sa užasnim rezultatima vlastitog ponašanja, te su tek tada shvatili kakvu su crnu sudbinu sami sebi priredili i kakvu su sjajnu priliku ispustili iz ruku. Hazreti Mudžteba je u govoru koga smo na prethodnim stranicama spomenuli kazao: „Budem li, zbog vaše slabosti i manjka odanosti, primoran poslove muslimana prepustiti Muaviji, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti nećete vidjeti dobra niti sreće, već vas čekaju muke i nevolje... Kao da gledam kako vaša djeca postaju robovima njihove djece, te ištu od njih za malo hljeba i vode, hljeba i vode koje je Bog namijenio vašoj djeci. No, Emevije su to oteli za sebe i uskratili su vašu djecu za njihova prava.“)
Muavija je za upravitelja Kufe postavio Mugejru ibn Šu'aba, dok je upravu nad Basrom prepustio Abdullahu ibn Amiru, tako da se u ovaj grad vratio čovjek koji je nakon Osmanovog ubistva otišao iz njega. Muavije se, pak, vratio u Šam i iz Damaska je upravljao svojom državom.Iračani bi se rastužili kad god bi se sjetili života i uprave Alija, mir neka je na nj, i žestoko su se kajali za slabost koju su pokazali kad je trebalo pružiti podršku Aliju, baš kao što su se kajali i zbog mira dogovorenog za Sirijcima.
Sastajući se, korili su jedan drugog zbog toga i pitali se šta će se desiti i šta treba činiti? Tek se bilo navršilo nekoliko godina od vremena kad su poslanici iz Kufe odlazili u Medinu kako bi se sretali sa Hasanom ibn Alijem i slušali šta on ima za reći.
(Taha, Husein, Ali va do farzand-e bozosgrvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali Akbar 'Elmi, Tehran 1332, str. 207.)
Prema tome, period primirja Imama Hasana, mir neka je na nj, bio je vrijeme pripreme i postepene mobilizacije ummeta za borbu protiv kvarne emevijske vlasti, i kako bi napokon došao pogodan dan kada će islamsko društvo biti spremno na ustanak.
Izrazi spremnosti za početak ustanka
U vrijeme kad je Imam Hasan, mir neka je na nj, pristao na mir, društvo još nije bilo dovoljno sposobno da razumije šta je Imam htio time postići. Islamsko društvo tad je još bilo okovano lancima nada i želja, nada i želja koje su u njemu stvarale gubitnički duh.Zato je cilj koga je Imam Hasan, mir neka je na nj, kanio dugoročno ostvariti bio pripremiti društvo na ustanak protiv emevijske vlasti, i dati ljudima priliku da sami porazmisle, suoče se s činjenicama i shvate narav emevijske vlasti. Na narod su posebno otrežnjujuće djelovali ukazi hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, na to da emevijski tlačitelji i zločinci gaze i potiru islamske propise.
(Stoga se s pravom može reći da je mirovni sporazum za Muaviju predstavljao mač sa dvije oštrice. Naime, da je postupio u skladu s uvjetima sporazuma, Imam bi u dobroj mjeri ostvario svoje ciljeve, a ukoliko bi ih prekršio, izazvao bi opće nezadovoljstvo protivemevijske vlasti i doprinio tako otrežnjenju i buĎenju narodnih masa.)
Malo po malo, spremnost je rasla, i najveći irački uglednici počeli su se obraćati Huseinu ibn Aliju, mir neka je na nj, tražeći da digne ustanak.
(No, Husein ibn Ali savjetovao ih je da slijede Hasana, govoreći: „Trenutne prilike nisu povoljne za ustanak, i sve dok je Muavija živ, od ustanka neće biti koristi.“)
Odraz dešavanja u Medini
Nakon šehadeta hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, kad je Husein ibn Ali, mir neka je na nj, preuzeo imamat, vijesto o Muavijinim zločinima izazvaše reakcije u Medini, te glavna tema razgovora u društvu postade ideja da Husein ibn Ali, mir neka je na nj, uz učešće šiitskih prvaka iz Iraka, Hidžaza i ostalih krajeva, oformi islamsku vlast.
Naprimjer, kada je Muavija ubio Hidžra ibn Adija i njegove drugove, neki Kufljani došli su obavijestiti Huseina, mir neka je na nj, o tome, i ova vijest izazva talas ogorčenja i mržnje spram Muavijine vlasti meĎu svim vjernicima.Ovo nam pokazuje da se u to doba oblikovao organiziran pokret protiv emevijske vlasti, čiji su glavni organizatori i propagatori bili malobrojnii iskreni sljedbenici Imama Hasana, mir neka je na nj, čije živote je svojom pronicljivošću Imam spaio od Muavijinog mača. Cilj ove skupine bio je da, podsjećajući na zločine koji su se dešavali cijelim tokom Muavijine vlasti, probude ustanički duh u srcima ljudi do dana kad će postojati uvjeti za ustanak.
(Šemsuddin, Muhammed Mehdi, Arzyabi-ye enqelab-e Husein, prijevod Mehdi Pišvayi, Entesharat-e Tavhid, Qom 1362, str. 178-179.)