Podjela muslimanske zajednice na suni i šija grane obično se objašnjava navođenjem čisto političkih razloga. Njeno porijeklo se pripisuje političkom opredjeljenju vezanom za vođenje Ummeta, opredjeljenju koje je kasnije eruptiralo u konflikt i civilni rat između 'Alija i Muavije. Ovaj rat nije samo učvrstio Umejjadsku moć, nego je, kako se smatra, obilježio nastanak šiijstva kao vjerskog pokreta odvojenog od glavnice muslimana. Ovakvo tumačenje predstavlja uveliko uproštavanje jedne složene situacije.
Oni koji naglašavaju političku prirodu šiijstva vjerovatno žele primijeniti modernu zapadnu ideju separacije 'crkve i države' na Arapsko društvo sedmog stoljeća. Međutim, takva ideja ne samo da bi bila potpuno strana, nego i nerazumna. Upravo onako kako je Poslanik s.a.v. bio u osnovi vjerski i duhovni učitelj, a u isto vrijeme, zbog okolnosti, ovosvjetski vladar i državnik, islam je od samog početka bio i religija i, takoreći, socio-politički pokret. U osnovi, islam je religija jer je Muhammed s.a.v. imao ulogu Božijeg Poslanika kojeg je On poslao s porukom čovječanstvu, ali i politički pokret uzimajući u obzir okolnosti i okruženje u kojima je ovaj pokret nastao i razvijao se. Slično tome i šiijstvo, po svojoj biti, uvijek je bilo vjersko i političko, i ovi koegzistirajući aspekti naći će se jedan pored drugog tokom čitave historije. Tokom prva tri ili četiri stoljeća islamskog religijskog i društvenog razvoja više je nego uočljivo da su sve religijske rasprave koje su se vodile među muslimanima bile jednako relevantne kako vjerski tako i politički. Izraz 'šije', uzimajući u obzir njegovu historiju, treba biti uzet da doslovno znači sljedbenici, grupa, društvo i pristalice. U ovom značenju riječ šija se pojavljuje na nekoliko mijesta i u Kur'anu.[1]
U svom primijenjenom značenju ova riječ se koristi da se posebno označe sljedbenici hazreti 'Alija i njegovih sinova, što se onda koristi da se naglasi njihova odvojenost od suni muslimana. U prvim godinama historije islama nije se znalo za takozvane 'ortodoksne' sunije i 'heretičke' šije, nego radije za dva slabo definisana mišljenja koja su se polahko ali sigurno sve više razilazila sve dok nisu postala potpuno nepomirljiva. Kada je Poslanik s.a.v. umro pitanje njegovog nasljedstva podrazumijevalo je kombinaciju političkog i vjerskog vođstva, princip koji je Arapima bio dobro poznat, uz to da su neki više naglašavali politički a drugi vjerski aspekt tog vođstva. Većina muslimana koji su spremno prihvatili Ebu Bekra vidjeli su u halifi uglavnom političkog vođu. Oni su u većoj mjeri, ako ne i skroz, zanemarili vjerski princip i ideju o izuzetnosti i prednosti Vjerovjesnikove porodice (Ehlulbejt). Ova pretpostavka ima snažnu podršku u riječima Umara b. el-Hattaba upućenim Ebn Abbasu, ''Narod ne želi da poslanstvo i halifat zajedno budu u familiji Hašim.''[2]
Mora se pretpostaviti da su i Umar i Ebu Bekr bili svjesni da su postojale određene osobe u Ummetu koje su držali do vjerskog položaja Ehlulbejta, ali su u isto vrijeme razumjeli da je povlačenje tog pitanja kod Ebu Bekrovog izbora moglo ozbiljno ugroziti jedinstvo novo-osnovane zajednice. Ove osobe se nisu slagale s definicijom vođstva koju su dali Ebu Bekr i njegove pristalice, jer je, prema ovim osobama, vođstvo zajednice imalo prije svega vjerski karakter. Ideja o izuzetnosti roda Božijih poslanika je dobro utemeljena na kur'anskim ajetima. Jedan od njih kaže, ''Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom.''[3]
Svi tumači (mufessiri) Kur'ana se slažu da Poslanik Muhammed s.a.v. pripada Ibrahimovoj porodici koja se pominje u ovom ajetu. Tako, kada je on umro njegov nasljednik je mogla biti samo osoba iz iste familije koju su krasile iste Poslanikove osobine. Vezano za ovo, neophodno je primijetiti da se u Kur'anu nalazi ideja o uzvišenoj i vrloj porodici, čija se prednost u Allahovim očima bazira na njenim plemenitim vrlinama i djelima učinjenim u ime Njega. U svim dobima Božiji poslanici su posebno vodili računa da se Allahov dar vođenja čovječanstva održi u njihovoj porodici i prenese na njihovo potomstvo. U odgovorima na ove molitve, kur'anski ajeti direktno svjedoče o posebnim prednostima koje je Allah podario najbližim potomcima poslanika da bi oni očuvali očeve zavjete, da bi postali istinski primijeri očevih vrlina i ispravnosti i da bi se držali ispravnog puta koji su njihovi očevi pokazali. Četiri izraza su često korištena da bi se izrazila Allahova blagonaklonjenost prema potomcima Njegovih poslanika: dhurijja, ãl, ehl i qurba. Riječ 'dhurijja', što znači potomstvo, koristi se u trideset i dva kur'anska ajeta. Ona se upotrebljava na mjestima gdje poslanici mole Allaha da učini da njihova djeca slijede njihov put ili da se njihov plemeniti rad na upućivanju čovječanstva prenese i na njihovo potomstvo. Riječ je često korištena u ajetima gdje poslanici tvrde da ih je Allah odabrao da budu primjeri plemenitih ljudskih osobina na osnovu njihovog porijekla od drugih Božijih poslanika. Ova briga poslanika za njihove potomke pokazuje se u ajetu gdje Allah s.v.t. govori poslaniku Ibrahimu, '' Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!'' Poslanik Ibrahim onda odmah moli, ''I neke moje potomke!'' Allah odgovara, ''Obećanje Moje neće obuhvatiti nepravedne.'' (2:125) U sličnom ajetu (14:38) poslanik Ibrahim se moli Allahu: ''Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Svetog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.'' Riječ 'ãl', u značenju bliske ili najbliže rodbine po ocu, djedu, očevoj familiji ili rodbini, korištena je u Kur'anu dvanaest puta vezano za potomke poslanika ili one koji su ih naslijedili u upućivanju i u posebnim prednostima dobivenim od Allaha. Ajet (3:34) u kojem se vidi da poslanik Muhammed s.a.v. pripada potomcima (ãl) poslanika Ibrahima već je naveden. U drugom ajetu (4:54) čitamo: ''Ili, zavide li oni ljudima na onome što im je Allah iz izobilja Svoga darovao. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali.''
Riječ 'ehl', koja je korištena u Kur'anu na više mijesta, ima gotovo isto značenje kao i 'ãl', samo što se ona također koristi u širem značenju da bi se njome označio narod nekog grada ili naseobine, grupa ili sljedbenici. Kada se koristi zajedno s izrazom 'bejt', ehl el-bejt, onda se odnosi na bliže potomke ili na nečije ukućane. Izraz 'ehl el-bejt' koristi se u Kur'anu da bi se ukazalo na ukućane poslanika Muhammeda s.a.v.. U ajetu 33:33 čitamo, ''Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.'' Komentatori Kur'ana jednoglasno navode da se ehl el-bejt u ovom ajetu odnosi na Poslanikovu kćerku Fatimu, njegovog amidžića i zeta 'Alija i njegove voljene unuke Hasana i Husejna. Sunijski mufessiri također tvrde da ovaj dio ajeta, pored navedenih osoba, uključuje i Poslanikove žene. Četvrti izraz, 'qurba' (od riječi qarube, blizina), znači blisko ili krvno srodstvo, rodbina ili loza. Kao i izraz ehl el-bejt, on se koristi da se njime posebno naznači bliža Poslanikova rodbina. Tako u Kur'anu (42:24) čitamo, ''Reci (o Poslaniče): 'Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi za (moju) rodbinu.' Ukupan broj kur'anskih ajeta u kojima se pominju zahtjevi i molitve Božijih poslanika za njihove porodice i potomke, kao i pozitivni odgovori na njih od strane Allaha dž.š., prelazi stotinu.[4]
Iz ovoga možemo donijeti dva zaključka. Prvi, ako prihvatimo činjenicu da je kur'anska objava bila potpuno razumljiva kulturi Arabije sedmog stoljeća, onda je jasno da je ideja o izuzetnosti porodice jednog Božijeg poslanika bila opšteprihvaćen princip tog vremena. I drugi, još važnija je činjenica da je kur'ansko ponavljanje ove ideje moralo ostaviti utisak na jedan broj muslimana da je porodica poslanika Muhammeda s.a.v. imala prednost u vjerskom smislu nad drugim Poslanikovim ashabima. Glavni kanditat iz te porodice, koji bi mogao naslijediti Poslanika s.a.v. bio je 'Ali sin Ebi Taliba, Poslanikovog amidže. Ebu Talib je usvojio Muhammeda s.a.v. poslije smrti Abdulmuttaliba. 'Ali je bio najbliža i najintimnija osoba s Poslanikom s.a.v.. On ga je odgojio i vaspitao, i uzeo ga je kao svog vlastitog brata u oba slučaja bratimljenja muslimana, prije Hidžre i kasnije, u Medini. 'Ali je bio prvo muško koje je prihvatilo islam[5].
On je bio suprug Fatime, Poslanikove kćerke, kao i otac Hasana i Husejna, dragih Poslanikovih unuka. Bilo bi i za očekivati da bi ove osobine i prednosti osigurale 'Aliju posebno mjesto nad svim ostalim članovima Poslanikove porodice i njegovim drugovima, i privukle neke od ashaba da ga uzmu za prisnog prijatelja i uglednika još za vrijeme Poslanikovog života. Ovo je razlog zbog kojeg šije tvrde da je 'šiijstvo' bilo prisutno među muslimanima i prije Poslanikove smrti. Zaista, i najraniji sunijski heresiografi, Sa'd el-Aša'ri i en-Navbahti, jasno izjavljuju da se 'šiijstvo', u smislu posebnog poštovanja i priznanja 'Alijevih ličnih vrijednosti i vrlina, pojavilo za vrijeme Poslanikovog života.[6] Povrh toga, uvjerenje o 'Alijevim superiornim kvalitetima za položaj halife još je više učvršćeno serijom događaja koji su se desili za vrijeme Poslanikovog života u kojim je on s.a.v. pokazao posebnu pažnju prema Aliju. Ukratko ćemo pomenuti samo neke od tih događaja. Na početku svoje misije, kada je ajet ''I opomeni rodbinu svoju najbližu.'' (26:215) bio objavljen (oko tri godine nakon primanja prve objave i primanja islama od strane Hatidže, 'Alija i Ebu Bekra), Poslanik s.a.v. je okupio svu svoju familiju i obavijestio ih o svojoj misiji. Objašnjavajući im svoj zadatak zatražio je od njih podršku i pomoć u promicanju njegove stvari. Umjesto da podrže Poslanika s.a.v., oni su.ga ismijali – osim 'Alija, koji je, mada star samo 13 ili 15 godina, oduševljeno ustao da ga podrži.[7] Odlika vjerskog bratimljenja Alija s Božijim Poslanikom s.a.v., već ranije pomenuta, mora se navesti kao jedan od oblika posebe pažnje ukazane njemu od strane Poslanika s.a.v.. On je odabrao Alija za svog brata u vjeri prije Hidžre i ponovo u Medini. Ovo je jedna dobro poznata historijska činjenica koju ni jedan historičar ne negira. Alijev ugled je morao porasti u očima ashaba kada ga je Poslanik s.a.v. odredio da nosi bajrak islama u bitkama kao što su Bedr, Hajber i druge. Postavljanje 'Alija kao Poslanikovog zamjenika u Medini za vrijeme pohoda na Tebuk još je jedan od priznanja njegove vrijednosti.[8] Ovo je bila prilika kada su muslimani čuli čuvene Poslanikove riječi upućene 'Aliju: ''Ti si meni kao što je Harun bio Musau, samo što poslije mene neće više biti poslanika.''[9] Ova predaja, zabilježena u vezi pohoda na Tebuk, nalazi se u djelima svih važnijih historičara i sakupljača hadisa. Znamo da je Poslanik s.a.v. običavao porediti sebe i svoju misiju sa misijama ostalih važnijih Božijih poslanika. U jednom od mijesta u Kur'anu relevantnih za ovu temu (20:29-32), poslanik Musa a.s. traži od Allaha: ''... I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata moga; osnaži me njime i učini drũgom u zadatku mome.'' Poslanikovo poređenje sebe s poslanikom Musaom bi bilo nepotpuno bez 'Haruna', i tako, niko drugi iz njegove porodice nije mogao odigrati ulogu njegovog 'Haruna' osim 'Alija. Prenošenje sure et-tevbe (br.9) bio je još jedan veoma važan događaj. U devetoj godini poslije Hidžre, Poslanik s.a.v. je poslao Ebu Bekra da vodi muslimane na hadž. Poslije odlaska hadžija sura et-tevba je bila objavljena i trebala se pročitati pred narodom Mekke, naročito okupljenim idolopoklonicima. Kada je Poslanik s.a.v. bio upitan da li će suru poslati Ebu Bekru da je on pročita, on s.a.v. je odgovorio: ''Ne, neću dati da je iko prenese osim osobe iz moje porodice (redžulun min ehlibejti).'' Onda je Poslanik s.a.v. pozvao 'Alija, dao mu svoju vlastitu kamilu i naredio da odnese suru et-tevba da je pročita umjesto njega narodu okupljenom u Mekki.[10] U ovoj seriji događaja, tu je i događaj na Gadir Humu kojem šije daju veliki značaj dok ga drugi nastoje nekako zanemariti. Kada se Poslanik s.a.v. vraćao sa svog Oprosnog hadža zaustavio se u mjestu Gadir Humu dana 18. zul hidže (10. mart 632) da bi o nečemu obavijestio brojne hadžije koje su bile u njegovoj pratnji. Mnogi od njih su trebali napustiti njegovu grupu od tog mjesta i krenuti u pravcima svojih krajeva. Neredio je da se načini uzvišenje sa kojeg je održao svoj zadnji govor pred tako velikom skupinom, tri mjeseca prije svoje smrti. U toku govora Poslanik s.a.v. je uzeo 'Alija za ruku i rekao: ''Kome god sam ja gospodar (mevla), 'Ali mu je također gospodar. (men kuntu mevlãhu fa 'alijun mevlãhu). Bože, budi prijatelj onome ko bude prijatelj njemu a budi neprijatelj onome ko je neprijatelj njemu. (allahumme vãli men vãlãhu ve 'ãdi men 'ãdãhu) Što se tiče autentičnosti ovog događaja, teško da će se naći iko i od najkonzervativnijih sunijskih autoriteta ko bi ga negirao ili doveo u pitanje njegovu istinitost. Najvažniji od njih su imam Ahmed b. Hambel u svom Musnadu, Tirmidhi, Nasã'î, Ibn Mãdža, Ebu Dã'ũd i gotovo svi drugi Sunen pisci, Ibn el-Ethir u djelu Usd el-Ghãba, Ibn 'Abd el-Berr u djelu Istî'ãb. Njih slijede i drugi životopisci, pa čak i Ibn 'Abd Rabbih i djelu 'Iqd el-Ferîd, i Džahiz u djelu 'Uthmanijja. U svojoj pronicljivoj istrazi o događaju na Gadir Humu, Husein Ali Mahfuz dokumentovano je dokazao da je ova Poslanikova izreka prenešena od strane najmanje 110 ashaba, 84 tãbi'ũna, 355 alima, 25 historičara, 27 prenosioca hadisa, 11 tumača Kur'ana, 18 teologičara i 5 filologa.[11]
Međutim, ovaj događaj nisu zabilježili pisci dijela koja se obično koriste za proučavanje života Poslanika islama s.a.v., kao što su Ibn Hišam, Tabari i Ibn Sa'd. Oni ga prešutkuju, ili ako su ga zabilježili, ne pominju Poslanikove riječi izgovorene u vezi 'Alija. Razlog za to navodi se njihova želja da izbjegnu napade i kritiku sunija, koji su bili na vlasti u to vrijeme, radi davanja materijala šijama koji koriste ovaj događaj i Poslanikove riječi da bi dokazali 'Alijevo pravo na halifat.[12]
U stvarnosti, spor između sunija i šija nije oko toga da li je Poslanik s.a.v. izgovorio ove riječi ili ne, već oko toga šta je Poslanik s.a.v. mislio njima reći, odnosno značenja riječi 'mevla'. Za šije je jasno da ona znači 'gospodar' ili 'lider', te da je time Poslanik s.a.v. davao da znanja muslimanima da trebaju prihvatiti 'Alija kao njegovog halifu. Za sunije 'mevla' znači 'prijatelj', te da je Poslanik s.a.v. želio da muslimani uzmu 'Alija za prijatelja, nakon što su mu se neki žalili na njega. Kao zaključak, vjerovanje da je pitanje Poslanikovog nasljeđivanje bilo, prije svega, vjerske prirode i nabrojani događaji u kojima je Poslanik s.a.v. ukazao posebnu pažnju 'Aliju, dovelo je do kristalizacije uvjerenja kod određenog broja ashaba da je 'Ali bio jedina osoba koja je mogla naslijediti Poslanika s.a.v. U vrućim debatama na skupu u Saqifi, odmah nakon Poslanikove smrti, ovi ashabi se neće ustručavati iskazati ovo svoje uvjerenje. [1]19:69, 28:15, 37:83 [2]Tabari, et-Tarih, dio I, s.2769 f. [3]3:34 [4]S.H.M. Jafri, The origins and early development od Shi'a Islam, s. 16 [5]Prema Ibn Ishaku, 'Ali je bio deset godina star kada je Poslanik s.a.v. primio prvu objavu, i da je bio prvi koji je klanjao s Poslanikom s.a.v. i Hatidžom. (Ibn Hišam, dio I, s.262, Baladhuri, dio I, s.112) Oni relativno raniji pisci koji pominju Ebu Bekra kao prvog muslimana čine to zbog Alijeve mladosti. Hatidža je bila prva žena muslimanka. [6] Sa’d el-Aš'ari, firaq, s. 15; Navbahti, firaq, s.23 [7]Ma'sudi, Murudž, dio II, s.277. Također pogledati tefsire od Tabarija, Ebn Kesira i Tha'labija pod ajetom 26:214. [8]Ibn Hišam, IV, s.163 [9]Ibn Hišam, loc.cit.; Buharija, Sahih, II, s.194; Navbahti, Firaq, s.19 ; 'Iqd, IV, s. 311 ; Isti'ab, III, s.1099 f. [10] Ibn Hišam, IV, s.190 [11]Ta'rîkh el-šî'a, s.77; U novije vrijeme pojavile su se brojne knjige od više voluma na ovu temu. [12]Jafri, s.21