Zašto je Imam Hasan prihvatio mir, a Imam Husein digao ustanak?
Prethodne rasprave objasnile su tajnu i smisao mira Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, no i dalje preostaje pitanje: zašto je Imam Hasan, mir neka je na nj, prihvatio mir, dok je Imam Husein, mir neka je na nj, digao ustanak? Ako je mir bio ispravno opredjeljenje, zašto i Imam Husein, mir neka je na nj, nije sklopio mir sa Jezidom? A ako je rat bio bolja opcija, zašto Imam Hasan nije ratovao?
Muavijine prevare
Tokom svoje vlasti, Muavija je, varkama i prijetvornom politikom, stalno pokušavao predstaviti svoju vlast narodu kao legalnu i islamsku. Nastojao je po svaku cijenu spriječiti da narod shvati njegovo zastranjenje sa puta ispravne islamske politike. Iako je Muavija praktično kršio islamske propise i jednostavni islamski hilafet je zamijenio plemićkom vlašću Emevija, te je tako islamsko društvo pretvorio u neislamsko, on je ipak nastojao relativno očuvati vanjske manifestacije islama i makar naizgled se držati islamskih propisa. On nije dopuštao da se zastori strgnu, te je stoga držao do nekih propisa islama i nije dopuštao da u društvu nestane vanjskih formi islama. Odlično je znao da s obzirom da nad ljudima vlada u ime vjere i islamskog halifata, ne smije javno činiti ništa što bi ljudi smatrali borbom protiv vjere – iste one vjere u ime koje vlada – nego je svojim postupcima uvijek nastojao dati vjersko pokriće, dok je skrivao ona djela za koje se nije moglo ponuditi vjersko objašnjenje i opravdanje.
Osim toga, Muavija je imao izuzetno vještu politiku rješavanja problema s kojima se suočavao, i probleme je rješavao na način kome njegov sin Jezid nije bio dorastao. Upravo ova dva razloga su pobjedu ustanka i pozitivan utjecaj šehadeta u doba Muavijine vlasti činila malo vjerovatnim, budući da u takvim uvjetima javnost nije ispravno rasudzivala u pogledu ustanka i revolucije protiv Emevija i u narodu se još nije javilo ono kasnije ogorčenje emevijskom vlašću. Odnosno, ljudi još nisu bili svjesni koliko je Muavija skrenuo s puta islama, te su tako i sukob hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, s Muavijom doživljavali više kao kakav politički sukob i borbu oko vlasti nego kao sukob istine i laži.U takvim uvjetima, šehadet ne bi pomogao unapredzenju ciljeva pokreta, već bi ga ljudi pogrešno doživjeli i ne bi shvatili istinu.
Neprikladna atmosfera
Kako smo vidjeli, politička atmosfera u Muavijino doba nije bila posve bistra i dobrohotan čovjek ne bi mogao lahko razlučiti stvari narodu, osvijestiti ga i uputiti u željenom pravcu. Umjesto toga, bila je to atmosfera u kojoj je dobrohotan čovjek morao pažljivo motriti na postupke kvarnih vodza i onda kad mu se pruži prilika – uzevši u obzir vlastite mogućnosti, snage svojih podržavatelja i oblik suprotstavljanja neprijatelju – pokazati odgovarajuću reakciju, e kako bi tako željena istina pobijedila nad dominirajućom zabludom. Ovakav problem postojao je tokom većeg dijela imamata hazreti Hasana.
U to vrijeme ono što nazivamo šehadetom nije imalo naročitog efekta. Ustvari, šehadet, kao i drugi slični fenomeni, zahtijeva odgovarajuće preduvjete kako bi se mogao izraziti kao izraz lične iskrenostii svjedočenja i polučiti željene društvene efekte, te kako bi krv šehida nastavila da kola žilama naroda.Historijska svjedočanstva pokazuju da Imam, da se Muaviji suprotstavio s onom slabom vojskom kojom je bio okružen – a imali smo prilike saznati o kakvim se snagama radilo – i ne bi poginuo junački kao šehid, nego bi bio zarobljen. Muavija je namjeravao da sramotu koju je njemu i njegovoj obitelji nanijela islamska vojska spere tako što će zaroboti nekog od prvaka Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, porodice.
Dakle, u slučaju poraza, Imam ne bi junački postao šehidom – kako se to desilo na Kerbeli – neko bi pao u Muavijine ruke i naposljetku bi se njegova sudbina ko zna kako okončala. Bila bi to svakako najveća šteta koja bi mogla snaći borbu za istinu.Ako bi u srazu s Muavijom vojska Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, pretrpjela poraz, Muavija bi preuzeo potpunu vlast nad islamskim područjima i sigurno bi nemilice ubijao ljude, posebno u Mekki, Medini, Kufi i Basri, te broj žrtava tako – za razliku od Kerbele – ne bi ostao ograničen. Tako je Imam imao u vidu da je dužan zaštititi krv nevinih.
(Hakimi, Muhammed Reza, Imam dar 'ayniyate jam'e, Daftar nashr-e farhang-e eslami, Tehran, str. 121, 133, 171.)
Možda upravo zbog ovih razloga – ali i poštujući sporazum koga je Imam Hasan sklopio s Muavijom – Husein ibn Ali, mir neka je na nj, nakon šehadeta svog brata, deset narednih godina Muavijine vlasti, od 50. do 60. h.g., nije dizao ustanak, neko je čekao pogodnu priliku i provodio dane pripremajući javnost na otpor. Naime, da je ustanak digao ranije, upitno je na kakvog bi to odjeka u narodu naišlo i kakve bi reakcije izazvalo.
Jezid – omražena ličnost u islamskom društvu
No, kad je o Jezidu riječ, stvari su stajale posve suprotno. Odnosno, Jezid niti je posjedovao lukavštinu, snalažljivost i političku vještinu svoga oca, niti je držao makar do spoljašnjosti islama u ime koga je vladao.Jezid bijaše sirov mladić, odan strastima, svojeglav, bez sposobnosti da dalekosežno razmišlja. Radilo se o poglupoj, raskalašenoj osobi, čovjeku površnog razumijevanja stvari, sklonom provodu i užicima.
Jezid, koji je prije dolaska na vlast bio posve predan ekstremnim načinima zadovoljavanja strasti, nije mogao, poput svoga oca, makar sačuvati formalni pozitivan odnos prema islamu, pa se makar predstavljati kao pobožan i vjernik. Umjesto toga, on je voĎen svojom raskalašenošću, javno pod noge bacio islamske svetosti i ništa ga nije moglo spriječiti na putu udovoljavanja vlastitim strastima. Javno je pio vino i činio kojekakve grijehe i nemoralne postupke.
Jezid je u političkom pogledu bio toliko sirov da je narodu u potpunosti pokazao kakva je prava priroda emevijske vlasti i da se tu radi o neugasivom neprijateljstvu prema islamu i želji za povratkom u doba džahilijeta i oživljavanju ondašnjeg plemićkog režima.To Jezidovo uklanjanje zastora i njegovo raskalašno ponašanje svima je dokazalo da je on posve nekompetentan i nesposoban da preuzme položaj halife i predvodi islamsko društvo. Zato najamnici emevijske vlasti nisu mogli predstaviti narodu Huseinov, mir neka je na nj, ustanak u ružnom svjetlu i omalovažiti ga, budući da su ljudi vlastitim očima vidjeli kakvo je Jezidovo ponašanje i uvjerili se da on nema niti najmanje veze sa islamom i islamskim naukom.
Upravo takvo Jezidovo ponašanje i odnos javnosti prema njemu predstavljalo je pravu priliku za ustanak s ciljem svrgavanja takve vlasti. U takvim uvjetima narod je ustanak Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, doživljavao kao ustanak Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, unuka protiv zabudjele vlasti, i to s ciljem zaštite i očuvanja islama, a ne kao politički sukob i borbu za vlast.
Snaženje pokreta
Drugi razlog ustanka Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, treba tražiti u buĎenju javnosti i porast utjecaja šiija nakon mira Imama Mudžtebe, mir neka je na nj. Naime, pokret protiv emevijske vlasti koji je počeo nakon potpisivanja mirovnog sporazuma svakim danom je bivao snažniji i brojniji, a njegov utjecaj je rastao.
Takodzer, Muavijina politika, svjesno ili nesvjesno, doprinosila je širenju i snaženju ovog pokreta. Jer, Muavija je nakon šehadeta Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, smatrao kako pred sobom više nema prepreka, tako da je narod – posebno sljedbenike Zapovjednika vjernika – izlagao sve većem pritisku, ne prežući od bilo kakvog nasilja i tlačenja.
Stalna Muavijina agresija na prava muslimana, kontinuirani napadi Muavijine vojske u različitim islamskim krajevima i krvoprolića koja su tamo činili, ubijanja i mučenja nedužnih ljudi, kršenje mirovnog sporazuma i prepuštanje hilafeta Jezidu – što je bilo suprotno uvjetima navedenim u mirovnom sporazumu – te naposljetku trovanje Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, doprinijeli su da se stav javnosti o Emevijama promijeni i da njihov položaj oslabi. Sve ovo, opet, vodilo je tješnjoj povezanosti šiija i zbijanju redova, te snaženju protuemevijskog fronta, tako da su vremenom stvoreni preduvjeti za pokret i ustanak hazreti Huseina.
Dr. Taha Husein, poznati egipatski pisac i učenjak, nakon opisivanja Muavijinih zala prema šiijama u periodu nakon mirovnog sporazuma, piše:
“Tokom posljednjih deset godina Muavijine vlasti šiitska stvar je napredovala i njihov poziv se intenzivno širio u istočnim npodručjima islamske zemlje i u južnim arapskim krajevima. Posebno su Iračani mržnju prema Muaviji i ljubav prema Ehli-bejtu smatrali dijelom vjerskih obaveza.”
(Taha, Husein, Ali va do farzand-e bozosgrvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali Akbar 'Elmi, Tehran 1332, str. 298.)
Tako je islamsko društvo u dovoljnoj mjeri upoznalo stvarno lice emevijske vlasti i okusilo gorak okus tlačenja, te postalo svjesno okrutnosti i agresije ove vlasti na prava muslimana. Maska koju je ta vlast na početku Muavijine vlasti bila navukla sada je spala i ljudi su vidjeli njeno pravo lice. Kao rezultat toga, Muavijinom smrću i rastom svijesti muslimanskog društva, uklonjene su sve prepreke koje su za njegovog života stajale na putu ozbiljenja ustanka. Put za ustanak sad je bio širom otvoren i bilo je pravo vrijeme da Husein ibn Ali, mir neka je na nj, zada žestok udarac kvarnoj emevijskoj vlasti i pokrene svoj veliki ustanak kakvom nema premca.
Nadahnjujući pokret
Ustanak Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, izazvao je obimne promjene u islamskom društvu, promijenio je postojeću situaciju i angažirao javnost protiv emevijske vlasti. On je uzrokovao pojavu kontinuiranih pokreta i ustanaka poput ustanka tevvabina, pokreta Medinjana, Muhtarovog ustanka, pokreta Zejda ibn Alija ibn Huseina i niza drugih ustanaka.
Da se takva revolucija, meĎutim, desila u doba hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, ona sigurno ne bi polučila takve posljedice.Husein ibn Ali, mir neka je na nj, ustvari je nastavio program svoga poštovanog brata, jer hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, krajnje hrabro je podnio prigovore onih koji nisu daleko vidjeli i ekstremnih elemenata, te je postepeno pripremao preduvjete za ustanak i spremao javnost na to. Onda kad su preduvjeti bili u potpunosti pripremljeni, Husein ibn Ali, mir neka je na nj, praktično se digao protiv središta zla.
Različitost drugova
Pored toga što su uvjeti u vrijeme Imama Hasana bili drukčiji od uvjeta u vrijeme Imama Huseina – kako smo to naprijed mogli vidjeti – treba uzeti u obzir i suštinsku razliku izmedzu drugova ove dvojice Imama.Na prethodnim stranicama vidjeli smo kako se vojska Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, pod utjecajem jedne glasine raspršila, kako je jedna skupina čak navalila na samog Imama Hasana te su istrgli ćilim ispod njegovih nogu. Vidjeli smo da su oni koji su željeli uz Imama ratovati protiv Sirijaca naposljetku i sami podlegli situaciji i ostavili Imama samog.Uporedimo sada takve sa drugovima Imama Huseina, mir neka je na nj, koji su u noći Ašure kazali:
“Bogom se kunemo, kad bismo znali da ćemo izginuti, a onda biti oživljeni, pa opet ubijeni, i da će naš prah biti prosut u vjetar – i da nam se to, onda, ponovi sedamdeset puta – ne bismo te ostavili dok ne damo svoje živote na tvom putu. Pogibija je samo jedna, i ona je šehadet, a donosi vječno blaženstvo i sreću.”
Doista, s takvim ljudima se može u historiju čovječanstva unijeti polet koji se zove šehadet i u nebeski svod se može postaviti vječni eho Ašure. To se nije moglo postići s onima koje niti je zanimala nagrada niti šehadet, nego su bili spremni prepustiti čovjeka vezanih ruku neprijatelju i nastaviti živjeti u sramoti i poniženju koji im preostaju.To su razlozi zašto je Imam Hasan u svojoj borbi samo promijenio položaj.
Drugim riječima, promijenio je samo način borbe, ne i njen smjer i smisao. To je slično slučaju klanjača koji namaz obavlja okrenut ka kibli, te on tokom namaza mijenja položaje tijela, ali je stalno okrenut u istom pravcu. Kibla ljudi istine jeste stalna borba protiv zablude, bilo da se ona odvija na Kerbeli, bilo na ulicama Kufe, u Medinskoj džamiji, bagdadskim zatvorima ili bilo gdje drugo.Imam Hasan je za svoju metu uzeo Muaviju, u to vrijeme najveću prepreku širenju istine i uspostavi pravde, te je na njega stalno ciljao, jednom mobilizacijom vojske, drugi put sačinjavanjem mirovnog sporazuma.
(Hakimi, Ibid, str. 129-130.)
Dva lica iste misije
Allame mudžahid Sejjid Šerfuddin Amuli u svom uvodu za vrijednu knjigu Hasanov mir velikog učenjaka šejha Radija Ali-Jasina, ovako posmatra stvari:
“Najvažniji cilj Imama Hasana, mir neka je na nj, bio je strgnuti zastor ispred lica silnika i prikazati ih onakvima kakvi doista jesu, e kako bi ih spriječio da ostvare svoje planove poništenja poslanja njegovog djeda Poslanika Božijeg, blagoslov i mir neka je na nj i njegove. Taj Imamov cilj u potpunosti je ostvaren i strgnuta je maska sa prljavog lica Emevija, tako da je suština njihovog zla postala očita (i hvala Bogu na tome)."
Zahvaljujući blagodati ovakve procjene Imama Hasana, mir neka je na nj, njegov brat Prvak šehida, mir neka je na nj, digao je revoluciju koja je rasvijetlila istinu i poslužila kao pouka onima koji pameti imaju.Ova dva brata predstavljaju dva lica iste misije, a dužnost koju su oba slijedili i cilj koji su imali pred sobom, svaki u okviru svojih uvjeta i osobenosti svoje situacije, kroz trpljenje problema i bezgranični samoprijegor, bio je isti.Hasan, mir neka je na nj, nije strahovao od toga da bi mogao izgubiti svoj život, i Husein, mir neka je na nj u tom pogledu nije bio ništa neustrašiviji od njega. Stvar je u tome da je Hasan izlagao svoj život kroz svojevrstan tihi džihad, a kad je došlo vrijeme da se tišina prekine, desio se šehadet na Kerbeli; šehadet koji je čak više hasanovski nego huseinovski!S gledišta umnih mislilaca, samoprijegor pokazan na dan Sabata čak je korjenitiji od onog pokazanog na dan Ašure, jer Imam Hasan, mir neka je na nj, tog dana našao se u ulozi strpljivog i postojanog junaka pred licem poraza.Otud je šehadet Ašure na svom prvom nivou hasanovski, a tek na drugom nivou huseinovski, budući da je Hasan bio taj koji je udario temelje pokretu Ašure i omogućio njegovu realizaciju.Krvava pobjeda Imama Hasana bila je usmjerena na to da strpljenjem i mudrošću osvijetli istinu, e kako bi posredstvom tog svjetla Imam Husein, mir neka je na nj, mogao ostvariti onako veličanstvenu pobjedu.
Izgleda da su Imam Hasan i Imam Husein, mir neka je na njih, (kako bi rasvijetlili pravu prirodu antiislamske emevijske vlasti i probudili ljude iz nemara) sačinili jedan kontinuiran program, u kome je svako imao svoju ulogu, pri čemu je uloga Imama Hasana, mir neka je na nj, podrazumijevala strpljivost i mudru istrajnost, dok je uloga Imama Huseina, mir neka je na nj, podrazumijevala revolucionarno djelovanje i viteški ustanak. Tako su ove dvije uloge bile u sklopu savršene taktike i jedinstvenog cilja.Otud je nakon dešavanja na Sabatu i Kerbeli došlo do buĎenja naroda, koji je počeo razmišljati o situaciji i dešavanjima te shvatati kvarnu prirodu Emevija.”
S obzirom na ove činjenice, može se kazati da bi Husein ibn Ali, mir neka je na nj, da se našao u prilikama i uvjetima u kakvim je bio njegov brat Imam Hasan, postupio isto kako je i on postupio, a da je Imam Hasan, mir neka je na nj, živio u vrijeme Imama Huseina, učinio bi isto što je i on učinio. Dakle, ta dvojica velikih Imama su svoju historijsku misiju provodili shodno situaciji i osobitim uvjetima svoga vremena.
Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, predvidjevši dešavanja i sumnje koje će uslijediti, rekao je:
“Hasan i Husein su dva predvodnika islama, bilo da sklapaju mir ili vode borbu.”
(Ibn Šehrašub piše: „Svi muslimani se slažu da je Poslanik islama rekao: Hasan i Husein su voĎe bilo da su u miru ili vode rat.“ (Ibn Šehrašub, Menaqibi Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Qom, Muasese-ye entesharat Allame, sv.3, str. 394.))
Mir i(li) mir?
Ovo poglavlje zaključit ćemo tekstom pod naslovom “Mir i(li) mir?”, objavljenom u jednom teheranskom časopisu:
(Časopis „Zan ruz“, nepotpisani tekst.)
Hasanov, mir neka je na nj, mir odnosno primirje s Muavijom može se možda nazvati najsloženijim pitanjem u historiji imamata u islamu. Ovo najrevolucionarnije mirovanje u historiji isitrajno i strpljivo podnošenje patnje, kakvo nije mogao poduzeti niko osim Alijevog, mir neka je na nj, sina koji je razumijevao najuzvišenije razine vjere, nažalost je od strane neupućenih neznalica krivo tumačeno.Svi Imami jesu manifestacije bogobojaznosti i ispravnog puta, tako da svi oni dijele istu bogobojaznost, ali su njihovi metodi djelovanja bili različiti.
Metod Alija, mir neka je na nj, sastojao se od dvije faze:ćutnje i ustanka, i on je na taj način upućivao ummet.
Hasanov, mir neka je na nj, metod jednak je prvoj fazi djelovanja njegovog oca, a Huseinov, mir nek je na nj, put je poput druge faze očevog djelovanja.
Bez prethodnog mirovanja, Ali, mir neka je na nj, ne bi mogao ostvariti kasniju pobunu i šehadet, pa tako ni Huseinov mir neka je na nj, preporoditeljski poklič ne bi bio moguć bez prethodnog mira njegovog brata.Oni koji Hasana, mir neka je na nj, optužuju za pretjeranu popustljivost, i oni koji, pod utjecajem emocija, kažu: “Kamo sreće da je i on odabrao šehadet i od Sabata (mjesta na kome je mirovni sporazum utanačen) napravio drugu Kerbelu”, itekako griješe.
Odabir najefikasnijeg načina borbe
Podnijeti šehadet za Hasana je bilo kudikamo lakše, no on je, kao i ostali Imami, morao razmišljati samo o spasu islama i muslimana te odabrati najdjelotvorniji način borbe. Uz malo promišljanja zaključit ćemo da u Hasanovo vrijeme nije bilo drugog načina nego odabrati mir, i to s ciljem opstanka poruke i pripreme za bolju smrt. Da je Hasan, mir neka je na nj, onako usamljen i bez pomagača, digao oružani ustanak poput svoga brata i postao šehidom, imamat se ne bi mogao nastaviti.Da je i on imao sedamdeset i dva odana i samopožrtvovana pomagača poput svoga brata, možda bi i digao ustanak.
Medzutim, u situaciji kad je neprijatelj uspio pridobiti čitavo njegovo okruženje, kad je čak i njegova žena spremna prihvatiti nareĎenje da ga otruje, i kad njegove snage obećavaju Muaviji kako su spremni izručiti mu Imama, te kad, naposljetku, vojni zapovjednik koji bi mu trebao pomoći u ustanku staje protiv njega i prelazi na stranu silnika, koji drugi put osim mira je mogao odabrati?!
Jedini na koga se mogao osloniti bio je upravo Husein, koga sutra čeka misija pronošenja poruke Ašure. Stoga je nepravedno ne ustvrditi kako je šehadet s Kerbele hasanovski prije nego huseinovski, i valja trezveno gledati na ličnost Hasana, mir neka je na nj, koji je herojski istrajao na pozornici tlačenja i nije pokleknuo, nego je viteški podnio nametnuti mir.Nesumnjivo, da nije bilo Hasanovog sporazuma s Muavijom i da narodu upravo posredstvom tog mira nije ponuĎen ispit na kome je pao, Huseinov ustanak ne bi uslijedio. Da Hasan, mir neka je na nj, Muaviji nije postavio uvjet kojim mu je zabranjen odabir svoga nasljednika, što je imenovanjem Jezida Muavija prekršio, Husein, mir neka je na nj, ne bi imao očito pokriće za svoj ustanak niti bi njegovi sljedbenici imali očevidan argument.
(Naravno, ovo nije posve izvjesna stvar niti neosporna činjenica)
Sabat i Ašura – pokazatelji prljavog džahilijeta Emevija
Kroz sagledavanje dva dogadzaja, Sabata i Ašure, ummet je u ono vrijeme mogao jasno osjetiti sav ružni džahilijet i prljavštinu Emevija. Tako su vidjeli da je Hasan prihvatio mir, no Muavija se nije držao nijednog od pet dogovorenih uvjeta i prekršio je sve sporazume. Niti je tokom svoje vlasti postupao u skladu s Knjigom Božijom i sunnetom Poslanika Božijeg, niti je vlast nakon sebe prepustio vijeću ili njenim stvarnim vlasnicima, niti je prekinuo vrijeĎanja Alija, mir neka je na nj, i zaštitio minbere od te grozne novotarije, niti je prekinuo s napadima i tlačenjima iskrenih i Aliju odanih muslimana, te je naposljetku čak i otrovao Hasana, mir neka je na nj.
Najveća manifestacija htijenja i nemoći!
Zahvaljujući Hasanovom mirnom ustanku i Huseinovoj glasnoj pobuni razotkrile su se dotad nepoznate stvari i ispoljile se skrivene ideje. Mržnja prema islamu je ono što je stajalo iza kontinuiranog gušenja Hasana i što se naposljetku jasno ispoljilo kroz Huseinovu sudbinu. Ono što je teklo Hasanovom krvlju bijaše suština imameta, koja je onda dozrela kroz Huseinovu krv na Kerbeli.Hasan je najveća manifestacija htijenja i nemoći.
Taj ratnik koji je u bojevima zadivio iskusne borce, sin koji je od svoga oca, u školi rasta do šehadeta, naučio toliko mnogo, onda kad je, obavljajući svoju misiju imameta, shvatio da nema drugog izbora osim mira, veličanstveno i strpljivo je to prihvatio i podnio. I u tome je ljepota Hasanovog, mir neka je na nj, metoda kojim je pokazao da se njegova borba ne vodi samo mačem nego je moguća i u miru, te tako pokazao da u islamu postoje i drugi mogućnosti.
Njegov rječiti jezik i žestoki govori posve su nadoknadili pasivnost njegovog mača i stvorili najvažnije preduvjete za krvavi ustanak njegovog brata. Muavija se toliko plašio njegovih riječi da je svojim plaćenicima nareĎivao da se od njega uče govorništvu i da mu čak, koliko im je to moguće, zabranjuju da govori u javnosti.
Džihad u najširem smislu
Hasan, mir neka je na nj, poduzeo je velike reformske korake, i, u vrijeme kad su vladali smutnja i sablja, otvorio je vrata morala, ljubavi i ispravnosti, i, kao pravednik koji razmišlja samo o miru, posve se predao traženju zadovoljstva Božijeg. Na početku nije odabrao mir, no kasnije, nakon poraza na polju oružanog džihada, okrenuo se miru.
Tako se njegov bolni džihad odvijao na najširem planu i u posve različitim dimenzijama. Boreći se protiv neprijatelja, iskušao je i rat i mir. U svom džihadu protiv munafika koristio se snagom dobra i upute, a u džihadu protiv samoga sebe koristio se gušenjem srdžbe i trpljenjem nametnutoga mira. Nakon maka uopćenog uvida u sve džihade ovog tihog potlačenika, jasno je da svi prigovori i sve zamjerke moraju biti odbačeni.