Ali, mir neka je na nj, nije mogao otrpjeti ta skretanja i smatrao je nedopuštenim da ostane pasivan spram toga, pa je mnogo puta nepobitnim argumentima i dokazima kritizirao halife i njihove podržavatelje, i protestirao je protiv onoga što su činili. No, vremenom se pokazalo da od tih protesta nema prevelike koristi i da su halife i njihovi podržavatelji odlučni da sačuvaju svoju vlast. U takvoj situaciji Ali mir neka je na nj, našao se na razdjelnici dvaju osjetljivih i sudbonosnih puteva: mogao je, uz pomoć svojih istinskih pristalica koji su novu vlast smatrali nelegalnom, dići ustanak i, oslanjajući se na snagu i silu, preuzeti vlast; ili je mogao otrpjeti postojeću situaciju i, u okviru svojih mogućnosti, pomoći u rješavanju problema muslimana i obavljati svoje dužnosti.
S obzirom da za božanske vodže moć i položaj ne predstavljaju cilj, za njih je važno da ostvare ono što je istinski cilj duhovnog vodžstva, a on je mnogo uzvišeniji i vredniji od očuvanja položaja i moći. Tako, ako se vodža u nekom trenutku nadže na razdjelnici puteva i prinudžen je da odabere izmedžu položaja i svog cija, on mora odbaciti položaj zvaničnog vodže i odlučiti se za očuvanje svog cilja.
Ali, mir neka je na nj, koji je bio suočen sa ovakvom situacijom, odlučio se za ovaj drugi put. Procijenivši situaciju i stanje društva, zaključio je da bude li insistirao na preuzimanju vlasti i osiguranju svog položaja, situacija će postati takva da će sav trud Poslanika Božijeg i onih koji su prolili svoju čistu krv na putu islamskog cilja naposljetku biti uzaludan.Imam Ali u hutbi Šikšikijje ovako govori o toj teškoj i osjetljivoj razdjelnici puteva na kojoj se našao i njegovom odabiru drugog puta:
“Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim.” (Nehdžul-belaga, Govor 3.)
Imam Ali, tako, ukazuje na svoju strpljivost spram nekih zastranjenja islamskog hilafeta u odnosu na njegov izvorni put, i to samo iz želje da se očuvaju ostali principi islama. Tako na početku Osmanovog hilafeta, kad su glasovi članova vijeća odlučili u Osmanovu korist i predali mu vlast, Imam, mir neka je na nj, okreće se članovima vijeća i kaže im:
“Doista znate da za hilafet imam više prava od svih drugih. Boga mi, mirovat ću tako dugo dok stvari muslimana budu neoštećene i ne bude tlačenja, osim nada mnom, tražeći nagradu za to i držeći se daleko od privlačnosti i primamljivosti za kojima čeznete.”
(Nehdžul-belaga, Govor 73.)
Unutrašnje i vanjske opasnosti
Kazali smo da se Ali, mir neka je na nj, uzevši u obzir opasnosti koje su prijetile islamskom društvu, suzdržao od oružanog ustanka i pobune. Moguće da se neko zapita kakve su to opasnosti u to vrijeme prijetile tek utemeljenom islamskom društvu?Kao odgovor na ovo pitanje, moglo bi se nabrojati sljedeće unutrašnje i vanjske opasnosti koje je Ali, mir neka je na nj, imao u vidu odlučujući se da odustane od oružane pobune:
1. Da je Imam odlučio, oslanjajući se na vojnu moć, oružanim ustankom preuzeti vlast odnosno hilafet, mnogi od njemu dragih ljudi, onih koji su dušom i srcem vjerovali u njegov imamat, u tim borbama bi izginuli. Osim toga, velika skupina Poslanikovih ashaba, onih koji nisu podržavali Imamov hilafet, takodžer bi izginuli. Iako je ova skupina bila suprotstavljena Imamu kad se radilo o pitanju vodžstva, te su zbog lične pakosti ili krivih uvjerenja bili protivni ideji da vodžstvo u zajednici pripadne Aliju, oni se u vezi s drugim pitanjima nisu razilazili s Alijem, a gubitkom ove skupine, koja je u svakom slučaju predstavljaju snagu spram širka, idolopoklonstva, kršćanstva i judaizma, moć muslimana bi u samom svom središtu veoma oslabila.
Kad se radi obaranja dvojice kršitelja sporazuma (Talhe i Zubejra) zaputio ka Basri, Imam je održao govor u kome je jasno ukazao na ovaj osjetljivi problem:
“Kad je Bog uzeo dušu Poslanika Njegovog, Kurejšije su gramzivo dali sebi prednost nada mnom, koji sam bio od bilo koga drugog bio dostojniji da predvodim ummet. Ali, shvatio sam da je strpljenje i trpeljivost u ovoj stvari bolje od stvaranja podjela medžu muslimanima i prolijevanja njihove krvi. Jer, ljudi bijahu tek prihvatili islam i vjera bijaše poput miša pred raljama lava koji je zinuo da ga proguta. Najmanji nemar i slabost odveli bi ih u zabludu, te ih je i najslabiji čovjek mogao odvratiti.”
2. Budući da mnoge skupine i plemena koja su prihvatila islam u posljednjim godinama Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, života, još uvijek nisu stekli neophodna znanja o islamu i svjetlo vjere još nije u potpunosti utjecalo na njihova srca, u trenutku kad je do njih došla vijest o Poslanikovoj smrti, neki od njih su otpali od vjere i ponovo se vratili mnogoboštvu, te su praktično bili suprotstavljeni islamskoj vlasti u Medini, nisu bili spremni plaćati islamske poraze, i čak su okupljanjem vojnih snaga ozbiljno prijetili Medini. Stoga je prvo što je nova vlast uradila bilo mobilizirati skupinu muslimana za borbu protiv otpadnika i gušenje njihovog ustanka, te je plamen njihove pobune naposljetku, zalaganjem muslimana, ugušen.
(Svakako, ovo ne znači da je sve što je Ebu Bekr poduzimao u okviru ovih operacija bilo opravdano. To posebno važi za slučaj ubistva Malika ibn Nuvejre.)
U takvoj situaciji, kad su reakcionarni neprijatelji islama razvili zastavu otpadništva i prijetili islamskoj vlasti, nipošto nije bilo ispravno da Imam sad razvije drugu zastavu i podigne ustanak.U jednom od svojih pisama upućenom ljudima u Egiptu, Imam, mir neka je na nj, ukazuje na ovo, pa kaže:
“Boga mi, nikada mi se nije činilo i nikada nisam pomišljao da će Arapi poslije njega – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i potomcima njegovim! – oteti to od pripadnika Kuće Čiste, niti da će to oteti meni poslije njega. Ali iznenada opazih ljude kako okružuju čovjeka, dajući mu prisegu. Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraćaju od islama, pozivajući na uništenje vjere Muhammeda – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i potomcima njegovim! Pobojah se tad da će, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti nesreća veća za mene nego li je to gubitak vlasti vaše koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije čega sve prolazi kao što prolazi ono što se pričinjava ili kao što se rasprše oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok laž ne bude razorena i uništena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.”
(Nehdžul-belaga, Pismo 62.)
U prvim danima svog hilafeta, Imam, mir neka je na nj, takodžer u svom govoru podsjeća na ovu činjenicu. Abdullah ibn Dženade kaže:
“U prvim danima Alijeve, mir neka je na nj, vlasti stigao sam iz Mekke u Medinu. Vidio sam ljude okupljene u Poslanikovoj džamiji kako čekaju da dodže Imam. Odjednom Ali, mir neka je na nj, izadže iz kuće, noseći u rukama svoju sablju, i svi pogledaše ka njemu. On se ispe na minber, pa, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, ovako poče svoj govor:
“O ljudi, znajte da smo onog dana kad je Poslanik otišao izmedžu nas mislili da nam se niko neće usprotiviti u pogledu vlasti koju je on uspostavio, i da niko neće povrijediti naše pravo. Jer, mi smo bili njegovi nasljednici i opunomoćenici. Ali, suprotno našim očekivanjima, jedna skupina iz našeg naroda nasrnula je na naše pravo, oteli su nam hilafet i vlast je došla u ruke drugima... Kunem se Bogom, da nije straha od stvaranja rascjepa i podjela medžu muslimanima i bojazni da će nevjerovanje i idolopoklonstvo ponovo navaliti na islamsku zemlju, pa uništit islam, drugačije bih se ophodio prema njima.”
(Ibn Ebul-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 1, str. 307.)
3. Pored opasnosti od otpadnika od vjere, pojavili su se i lažni poslanici poput Musejleme, Tulejhe i Sedžaha, i svaki od njih je imao svoje pristalice i snage koje su se okupljale oko njega s namjerom napada na Medinu. Zahvaljujući jedinstvu muslimana i uloženim naporima, te snage su poražene.
4. Opasnost od vjerovatnog napada Bizantinaca mogla je muslimanima predstavljati još jedan razlog za brigu. Naime, dotad su se muslimani u tri navrata već bili suočili s Bizantijom, i Bizantinci su muslimane smatrali ozbiljnom opasnošću, te su vrebali priliku da navale na samo središte islama. Da je Ali, mir neka je na nj, poveo oružani ustanak, slabljenje unutrašnjeg fronta medžu muslimanima predstavljalo bi za Bizantince odličnu priliku koju bi sasvim sigurno iskoristili.S obzirom na navedeno, sasvim je jasno zašto je imam strpljenje pretpostavio ustanku, i tako je, zahvaljujući svojoj strpljivosti, toleranciji, uvidžavnosti i pronicljivosti, spasio islamsko društvo od golemih opasnosti. Da nije bio tako sklon jedinstvu muslimana i da se nije plašio posljedica podjela i sukoba medžu muslimanima, on nikad ne bi dopustio da vodžstvo medžu muslimanima bude oduzeto iz ruku istinskih Poslanikovih nasljednika i namjesnika, i dato drugima.
Aktivnosti Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u periodu halifa
Imamove, mir neka je na nj, aktivnosti u ovom periodu mogle bi se svesti na sljedeće:
1. Ibadet i služenje Bogu, i to na način kakav dolikuje ličnosti poput Alija, mir neka je na nj, što znači na takav način da je Imam Sedžad, mir neka je na nj, svoj izvanredni ibadet smatrao ništavnim u usporedbi s ibadetom svog velikog djeda;
2. Tumačenje Kur'ana i rješavanje različitih problema vezanih za značenje nekih kur'anskih ajeta, te odgoj učenika poput Abdullaha ibn Abbasa koji se smatra najvećim islamskim mufesirom medžu ashabima;
3. Pružanje odgovora na pitanja učenjaka iz različitih naroda, osobito židova i kršćana, koji su nakon Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, smrti dolazili u Medinu kako bi se raspitali o njegovoj vjeri i upoznali je, te su postavljali mnoga pitanja, a za pružanje odgovora nije bilo bolje osobe od Alija, mir neka je na nj, koji je bio odlično upoznat s Tevratom i Indžilom. Da Imam nije popunjavao taj vakuum, islamsko društvo bi u tom pogledu bilo suočeno sa žestokim porazom. Imamovi, mir neka je na nj, razoružavajući odgovori na sva pitanja koja bi mu bila postavljena donosila su mnogo radosti i zadovoljstva halifama koji su naslijedili Poslanika;
4. Izlaganje šerijatskih presuda u vezi s novim pitanjima kakva nisu postojala u najranijem periodu islama, ili su bila toliko složena da nijedan presuditelj nije mogao izreći presudu u vezi s njima. Ovo je jedna od naročito važnih stvari u životopisu Alija, mir neka je na nj, jer da medžu ashabima nije bilo ličnosti poput Alija, koji je, kao je to Poslanik potvrdio, najučeniji u ummetu i najupoznatiji s pitanjima šerijata i presuda, mnoga pitanja bi još u ranom periodu islama ostala zapletena i bez odgovora.
Upravo pojava novih pitanja nakon Poslanikove smrti razlogom je zašto medžu ljudima mora postojati čisti i bezgriješni Imam, koji će potpuno i nepogrešivo vladati svim načelima i propisima islama, te će njegovo prisustvo i njegovo široko i sveobuhvatno znanje spriječiti ljude da zastrane ili se služe analogijom i pretpostavkama. A takva velika blagodat, kako potvrdžuju svi Poslanikovi, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, drugovi, nije ukazana nikome nego Zapovjedniku vjernika, mir neka je na nj.Jedan dio Imamovih, mir neka je na nj, presuda i njegovih inovativnih i izvanrednih tumačenja kur'anskih ajeta zabilježen je u hadiskim zbirkama i historijskoj literaturi, a neki naučnici su te dijelove priredili i kao samostalne knjige;
(Kao primjer možemo spomenuti sljedeća djela: Kada'i emirul-muminin Ali ibn Ebi Talib, šejh Muhammed Taqi Tusteri; Ketabe qezavatha-ye Ali ibn Ebi Talib, Sejjid Ismail Resulzad)
5. Odgoj i vaspitanje skupine onih koji su posjedovali preduvjet čistote i duhovne spremnosti za spiritualno putovanje, seyr o suluk, te su tako, pod vodžstvom i duhovnim utjecajem Imama, bili u stanju dosegnuti duhovne vrhunce, i vidjeti očima srca i očima svoje unutarnjosti ono što se ne moţe vidjeti fizičkim čulom vida;
6. Trud i nastojanje da se osigura bolji život za mnoge siromahe i slabe, što je išlo dotle da je Imam vlastitim rukama sadio vrtove i kopao bunare, pa ih je vakufio da bi bili korišteni na Božijem putu;
7. Kad bi se vladajući aparat suočio s ozbiljnim političkim pitanjima i kad bi ga neki problemi odveli u ćorskokak, Imam je bio jedini savjetnik od povjerenja, i svojim realnim pristupom problemima nalazio bi rješenje i odredživao dalje usmjerenje. Neki od njegovih savjeta ove vrste zabilježeni su u Nehdžul-belagi i knjigama hadisa.
Imam i rješavanje naučnih i političkih problema halifa
Historija svjedoči da su se Ebu Bekr i Omer za njihovog hilafeta obraćali Imamu u pogledu različitih političkih, naučnih, vjerskih pitanja, problema tumačenja Kur'ana i islamskih propisa, te su se u velikoj mjeri koristili njegovim savjetima i uputama koje su proizlazile iz Imamove potpune upućenosti u principe i propise islama. Čitateljima u nastavku donosimo nekoliko takvih primjera zabilježenih u historijskoj literaturi.
Rat sa Bizantijom
Bizantijska imperija bila je jedan od najžešćih protivnika mlade islamske vlasti. Bizantija je sa sjevera stalno prijetila središtu islamske vlasti, i Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, do posljednjeg trenutka života bio je svjestan opasnosti od Bizantinaca. Tako je 8. godine po Hidžri uputio jednu grupu pod zapovjedništvom Džafera Tajjara ka obalama uz Šam, no islamska vojska se, nakon što je izgubila trojicu vojnih zapovjednika i odredženi broj boraca, bez rezultata vratila u Medinu. Kako bi nadoknadio taj poraz, Poslanik se 9. h.g. sa brojnom vojskom zaputio na Tebuk, no vojska se vratila u Medinu bez da su se suočili s neprijateljem. Ovo putovanje imalo je blistave rezultate, o čemu se više može saznati sa stranica historijske literature, no Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i dalje je stalno bio zabrinut zbog mogućeg napada Bizantinaca.
Upravo zato je u posljednjim časovima života ležeći na samrtničkoj postelji, poslao u Šam vojsku sastavljenu od muhadžira i ensarija. Zbog odredženih razloga, ova vojska nije napustila Medinu, a Poslanik je preselio s ovog svijeta u momentu kad je ta vojska postavljala logor nekoliko kilometara daleko od Medine.Nakon Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, smrti, politička atmosfera u Medini, koja je do postavljenja Ebu Bekra za halifu bila u kriznoj fazi, se stabilizirala. Ebu Bekr, koji je preuzeo brigu nad poslovima zajednice, žestoko se dvoumio oko izvršenja Poslanikove naredbe (sukoba s Bizantincima), te se u vezi s tim posavjetovao sa skupinom ashaba. Mišljenje nijednog od njih nije ga zadovoljilo, te se naposljetku posavjetovao s Imamom, mir neka je na nj, a Imam ga je ohrabrio da postupi po Poslanikovom, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, naredženju, dodavši:
“Ako se sukobiš s njima, pobijedit ćeš.” Halifu je ovo Imamovo bodrenje obradovalo, pa je rekao: “Dobro si nam predvidžanje dao i dobrom si nas obradovao!”
(Ibn Vazih Jaqubi, Tarih-i Jaqubi, sv. 3, str. 39)
Ali, mir neka je na nj, i savjetovanja drugog halife s njim u vezi s političkim pitanjima
I za vlasti drugog halife Imam je takodžer bio važan savjetnik i rješavatelj mnogih političkih, naučnih i društvenih problema. Ovdje ćemo, kao primjer, ukazati na samo jedan slučaj kad se drugi halifa okoristio Imamovim mišljenjem u vezi s političkim problemima:
U području znanom kao Kadisija desila se 14. godine po Hidžri žestoka bitka izmedžu islamske vojske i Perzijanaca, naposljetku okončana pobjedom muslimana, a tom prilikom poginuo je i glavni zapovjednik perzijske vojske Rustem Ferruhzad, skupa s velikim brojem svojih boraca. Ovom pobjedom čitav prostor Iraka našao se pod političkim utjecajem i vojnom vlašću islama, a Medain, koji je predstavljao središte sasanidske vlasti, takodžer je osvojen od strane muslimana, tako da su se poglavari perzijske vojske povlačili duboko u unutrašnjost zemlje.
Perzijski poglavari i vojni zapovjednici plašili su se da će islamska vojska nastaviti napredovati i osvojiti cijelu zemlju. Kako bi se suočio s tako opasnim napadom, iranski vladar Jezdigerd poslao je vojsku od stotinu i pedeset hiljada ljudi pod komandom zapovjednika Firuzana da spriječe svaki iznenadni napad, i čak da, ukaže li se prilika, izvedu protunapad.Sa'd Vekkas, glavni zapovjednik islamskih snaga (kako prenosi Ammar Jasir koji je vršio dužnost namjesnika u Kufi) pisao je Omeru i obavijestio halifu o pokretima neprijatelja, i dodao:
Vojska u Kufi spremna je stupiti u borbu, i navaliti na neprijatelja prije nego što on krene u napad.Halifa je tad otišao u džamiju, okupio ashabe, i obavijestio ih o svojoj namjeri da napusti Medinu, otidže u područje izmedžu Basre i Kufe i odande komanduje muslimanskom vojskom.Tad se diže Talha i stade podsticati halifu da tako učini, govoreći stvar iz kojih se jasno osjećao miris podilaženja i ulagivanja. Onda ustade Osman, koji ne samo da je podsticao halifu da napusti Medinu, nego još dodade: “Piši vojsci u Šamu i Jemenu da svi napuste svoja područja i pridruže ti se, te se s tako brojnom vojskom moţeš suprotstaviti neprijatelju.”
Onda se diže Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj, i reče:
“U tome pobjeda ili poraz ne ovise o malobrojnosti ili velikobrojnosti snaga. Allah je uzdigao vjeru Svoju iznad svih drugih vjera i vojsku Svoju, koju je On spremio i potpomogao, sve dok nije dosegla mjesto na kome je i dok nije stigla do sadašnjih položaja svojih. Mi se držimo obećanja Božijeg, a Allah će ispuniti obećanje Svoje i potpomoći vojsku Svoju.Položaj prvaka vlasti je položaj niti za zrna ogrlice, jer ih ona povezuje i drži na okupu. Ako je nit prekinuta, ona će se rasuti i izgubiti, te nikada ponovno neće biti skupa. Arapi danas, makar i malobrojni, veliki su zahvaljujući islamu i snažni jer su jedinstveni. Budi osovina za njih i okreći mlin s Arapima, te budi korijen njihov. Zaobidži bitku, jer ako napustiš mjesto ovo Arapi će te napasti sa strana i pravaca svih, dok će gradovi nezaštićeni, koje ste ostavili iza sebe, postati značajniji od onih ispred vas.
Ako te Perzijanci sutra vide, reći će: „On je korijen Arabije. Ako ga smaknemo, bit ćemo u miru.‟ Tako će to pojačati nastojanje njihovo protiv tebe i žestinu da se usmjere na tebe. Kažeš da su krenuli u borbu protiv muslimana. Allah je doista nezadovoljniji pokretanjem njihovim od tebe i On je najsposobniji spriječiti ono čime je On nezadovoljan. Što se tiče mišljenja tvoga o broju njihovom, u prošlosti se nismo borili mnogobrojnošću, nego smo se borili na osnovu podrške Božije i pomoći.”(Nehdžul-belaga, Govor 145.)
Pošto je saslušao Imama, Omer prihvati njegovo mišljenje i odustade od odlaska.
(Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 3, str. 8; Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umum vel-muluk, Bejrut, Darul-qamusul-hadis, sv. 4, str. 237; Hafiz Ibn Kesir, Al-Bidayet vel-nihayet, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1394, sv. 7, str. 107.)
Omer je na umu imao ovo rješenje njegove nedoumice onda kad je rekao: “Utječem se Bogu od toga da se može pojaviti problem, a da Ebul-Hasan (Ali) ne zna rješenje njegovo.”
(Ibn Hidžr ’Iskilani, Al-Isabati fil-temizi sehabet, Bejrut, Darul-Ihya al-terasul-‘arabi, 1328, sv. 2, str. 509; Abdulber, Al-isti'ab fi me'rifetil-ashab, Bejrut, Dari ihya terasul-'arabi, 1328, sv. 3, str. 39.)
5 – Od hilafeta do šehadeta
Način davanja prisege Zapovjedniku vjernika, mir neka je na njZbog finansijskih malverzacija, nedopuštenog i sigurno nezakonitog zahvatanja u bejtul-mal, privilegiranja nedostojnih pripadnika Emevija i njihovog postavljanja na odgovorne službe u vlasti, te naposljetku zbog udaljavanja dostojnih ljudi medžu muhadžirima i ensarijama od sebe, te prepuštanja sudbine islamskog ummeta u ruke Emevija, Osman je navukao na sebe silnu srdžbu naroda, te je naposljetku, budući da nije reagirao na opravdane i zakonite proteste muslimana protiv promjene namjesnika i zapovjednika, naposljetku je došlo do ustanka protiv vlasti koji je za posljedicu imao njegovo ubistvo, nakon čega su ljudi dali bejat Aliju, mir neka je na nj, kao novom halifi.
Od tog trenutka Alijeva, mir neka je na nj, vlast, koja počinje Osmanovim ubistvom, predstavljala je svojevrsnu revolucionarnu vlast inspiriranu ustankom i nezadovoljstvom naroda smutnjom i tlačenjima koja su se dešavala.
Jedan od primjera iskvarenosti Osmanove vlasti jeste i to što je Hakema ibn Ebul-Asa i njegov sina Mervana, koje je Poslanik prognao u Taif, a ni Ebu Bekr ni Omer se za svoje vlasti nisu usudživali da im dopuste povratak, vratio u Medinu, pa je čak i svoju kćer udao za Mervana, i štaviše postavio ga na službu u administraciji halifata, što je izazvalo bijes naroda.Osmanova kuća tako se četrdeset i devet dana našla pod opsadom ustanika.
(Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 2, str. 346.)
Kad god bi Osman pokušao pokazati blagost, Mervan bi učinio nešto da još više potakne bijes naroda. Naposljetku, muslimani u srdžbi provališe u Osmanovu kuću i ubiše ga.
Alijev, mir neka je na nj, izvanredni položaj
Ustanici su razmišljali samo o tome kako da uklone Osmana, i iako se tokom opsade Osmanove kuće spominjalo Alijevo ime, nije bilo jasnog programa za budućnost, tako da su se s pitanjem izbora novog halife suočili tek nakon Osmanovog ubistva.S druge strane, medžu članovima šesteročlanog vijeća za izbor halife, koje su činili Ali, Abdurahman ibn Avf, Osman, Talha, Zubejr i Sa'd ibn Vekkas, dvojica njih, Abdurahman ibn Avf i Osman više nisu bili medžu živima, dok je medžu preostalima Ali, mir neka je na nj, bio uvjerljivo najomiljeniji s obzirom na njegove vrline i blistavu prošlost u islamu, tako da mu niko od ostalih nije mogao biti takmac. Upravo zato su ljudi uglavnom bili Alijevi, mir neka je na nj, zagovornici.Ali, mir neka je na nj,procijenivši situaciju i svjestan promjena koje su se desile u Osmanovo doba te udaljavanja muslimana od izvornog islama, dobro je znao da će vladavina nakon perioda iskvarene Osmanove vlasti biti izuzetno teška, te da ljudi, naročito plemenske vodže, neće lahko prihvatiti reforme koje je imao na umu i uspostavu pravde. Stoga nije prihvatio prisegu koji su mu ustanici ponudili.Historičari se slažu oko toga da je Osman ubijen u zul-hidždžetu 35. h.g., no razilaze se oko tačnog datuma.
(Jakubi smatra da je Osman ubijen 18. zul-hidždžeta 35. h.g., dok Mesudi kaže: „Osman je ubijen tri dana prije isteka mjeseca zul-hidždžeta.“)
Takodžer, izvjesno je da je izmedžu Osmanovog ubistva i prisege ljudi Aliju, mir neka je na nj, proteklo najmanje četiri-pet dana.
(Jakubi piše: „Ali je u utorak, sedam dana prije isteka mjeseca zul-hidždžeta, izabran na mjesto halife“, što bi značilo da se radi o periodu od pet dana. Medžutim, Mesudi kaže: „Onog dana kad je Osman ubijen, ljudi su dali bejat Aliju“, no na narednoj stranici kaže: „Četiri dana nakon Osmanovog ubistva ljudi su masovno dali bejat Aliju.“ Ibn Asir smatra da je Osman ubijen 18. zul-hiždžeta, a da je bejat Aliju dat 25. istog mjeseca. Na stranici 192 djela Al-kamil fil-tarih kaže da su Medinjani pet dana proveli bez vlasti, i za to vrijeme gradom je upravljao čovjek po imenu Gafiqi ibn Harb.)
Tih nekoliko dana medžu narodom je vladao opći haos i zbunjenost.U tom periodu, vodže ustanka posjetili su Alija, mir neka je na nj, ali on nije pokazao naročitu susretljivost prema njima, a kad su mu ponudili svoju prisegu, budući da situaciju nije smatrao prikladnom, rekao je:
“Ostavite me i tražite nekog drugog. Suočavamo se s pitanjem koje ima lica i boje, koje srce ni jedno ne može izdržati, niti razum ijedan prihvatiti. Doista, vidici su zamagljeni, a Pravi put je zagubljen. Znajte da ću vas, ako vam se odazovem, voditi kako ja znam i da neću slušati šta neko kaže ili grdi. Ako me napustite, onda sam isti kao i vi. Moguće je da ću najbolje od vas slušati i pokoravati se onome kojega vi postavite da vas vodi. Bolji sam vam kao savjetnik nego kao vladar.”
(Nehdžul-belaga, Govor 91.)
No, budući da je posjeta bilo sve više i da je insistiranje muslimana bilo sve veće, odnosno radilo se o pravoj bujici ljudi koji su, umorni od dotadašnje nepravde i nasilja i vapeći za pravdom, opsjedali Imamovu kuću, Imam je osjećao svojom obavezom da prihvati prisegu naroda.Na nekoliko mjesta u Nehdžul-belagi Imam ukazuje na ovaj žustar prijem i insistiranje ljudi na prisezi, kao naprimjer:
“Oni navaljivahu na mene kao što deve navaljuju jedna na drugu kad prispiju do vode pitke onda kad su raspuštene nakon razvezivanja nogu, sve dok ne pomislih da će ili ubiti mene ili se medžusobno poubijati ispred mene. Razmišljao sam o pitanju tom iznutra i izvana tako da mi je to priječilo spavanje.”
(Nehdžul-belaga, Govor 53.)
Na drugom mjestu pruža nam sliku navaljivanja i insistiranja ljudi, i njihove ogromne radosti i veselja na vijest da je Ali, mir neka je na nj, prihvatio bejat:
“Vukli ste mi ruku radi davanja prisege, ali sam je zadržavao. Potezali ste, ali sam je ustezao. Onda ste se gurali oko mene kao što se guraju deve žedne oko korita za napajanje, tako da je obuća pokidana, ogrtač spao i nemoćni zgnječen. I veselje svijeta davanju prisege bijaše tako vidljivo da su djeca mala osjećala radost, starci teturali i bolesni žurno dolazili radi toga, a djevojke mlade hrlile bez velova.”
(Nehdžul-belaga, Govor 227.)
I u hutbi Šikšikija Imam, mir neka je na nj, takodžer govori o zanosu s kojim ga je narod prihvatio i razlozima svog prihvatanja hilafeta:
“U tom času ništa me ne iznenadi do mnoštvo ljudi koji navališe na mene. Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plećima.
(Imam ovdje ustvari koristi izraz vutiyeul-hasnan, što većina tumača prevodi kao Hasan i Husein, no neki smatraju da se radi samo o Huseinu. Ibn Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 1, str. 200.)
Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vodstva drţavnog, jedna se stranka ocijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakoniti, kao da nisu čuli riječi Boţije: „Što se tiče ţivota budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traţe da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost, jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga.‟
Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli. Pripazite, tako mi Onoga Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dodžoše ljudi i da podržavatelji ne istrošiše uvjeravanja, i da se učeni ne osloniše na Boga, s obavezom da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na njegova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet vaš nije bolji od kihanja koze.”