Bezgranična odanost u noći Poslanikove, s.a.v.a., Hidžre
Trinaeste godine od početka Objave, u noći 13. zul-hidždže, desila se prisega na Drugoj Akabi izmedžu Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i stanovnika Jesriba, pri čemu su žitelji Jesriba pozvali Poslanika k sebi, obećali mu podršku i zaštitu, i otad su muslimani postepeno počeli napuštati Mekku i iseljavati u Jesrib. Poglavari Kurejšija saznali su da su Jesrib postao novo uporište islamskog poziva i osjećali su zebnju zbog toga. Bojali su se da će nakon svih muka i progona koje su provodili nad Poslanikom i njegovim pristalicama, Poslanik htjeti da se osveti, i da će, sve ako se i ne odluči na otvoreni rat, biti ugrožen trgovački put Kurejšija ka Šamu koji je prolazio pored Jesriba.
Kako bi se suočili s tom opasnošću, krajem mjeseca sefera 14. godine po početku Objave, sazvali su darun-nedve (skupštinu mekkanskih prvaka) da bi iznašli rješenje za svoj problem. Na tom vijeću neki od prisutnih predložili su da se Poslanika protjera ili zatvori, no takav prijedlog je odbijen. Naposljetku odlučiše da ubiju Poslanika, no to nipošto bilo jednostavno učiniti budući da Hašimije ne bi to mirno primili i sigurno je da bi tražili krvnu osvetu.
Stoga zaključiše da se iz svakog plemena odabere po jedan mladić, pa da onda oni noću zajedno nahrupe u hazreti Muhammedovu, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, kuću i sasijeku ga u postelji. Tako ubica neće biti samo jedna osoba, a Hašimije neće moći tražiti krvnu osvetu budući da se ne mogu sukobiti sa svim plemenima i morat će se zdovoljiti time da im bude plaćena krvarina. Za izvedbu svog plana Kurejšije su odredile prvu noć mjeseca rebiul-evvela. Svevišnji će kasnije u ajetu navesti sve tri ideje koje su predložene:
“I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.”(Al-Anfal, 30.)
Nakon te odluke Kurejšija, melek objave obavijestio je Poslanika o mračnom planu mušrika i prenio mu Božiju naredbu da Poslanik napusti Mekku i ode u Jesrib.Kako bi se osujetilo dušmanski plan, bilo je nužno da se Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, posluži varkom kako bi uspio napustiti grad. Stoga je trebalo da hrabra i odana osoba navečer legne u Poslanikovu postelju da bi skupina koja treba navaliti na kuću pomislila kako je Poslanik još u svom domu, te bi tako držali pod nadzorom njegovu kuću i ne bi kontrolisali puteve.
Takva osoba nije mogao biti niko drugi osim Ali, mir neka je na nj.Stoga je Poslanik izložio Aliju plan kurejšijskih prvaka i rekao mu:
“Večeras lezi u moju postelju i pokrij se onim zelenim ogrtačem kojim se ja obično pokrivam, e kako bi oni pomislili da ja spavam u postelji.”
Ali, mir neka je na nj, postupio je tako, a kurejšijski odabranici opkolili su kuću pa su pred zoru sa isukanim sabljama nahrupili unutra, a u tom trenutku se Ali, mir neka je na nj, digao iz postelje.S obzirom da su svoj plan dotad smatrali sigurnim i bez greške, vidjevši Alija napadači se razočaraše i upitaše ga:
“Gdje je Muhammed?”, a on im odgovori: “Zar ste ga meni povjerili na čuvanje, pa ga sad tražite od mene?! Učinili ste ono zbog čega je morao napustiti svoj dom!”
Oni tad navališe na Alija, mir neka je na nj, i, kako Taberi navodi, stadoše ga maltretirati, pa ga odvedoše u Mesdžidul-haram, ali ga nakon ispitivanja pustiše i uputiše se ka Medini u potjeru za Poslanikom, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, no poslanik je već bio sakriven u pećini Sevr.
(Obratiti se sljedećim vrelima:- Ibn Hišam, Abdul-Melik, Es-siratun-nebeviyye, priredili Mustafa As-Siqa, Ibrahim Abyari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g., sv. 2, str. 124-128.- Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 102.- Muhammed ibn Sa'd, Al-Tabeqatul-kubra, Bejrut, Darus-sadr, sv. 1, str. 228.- Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 30.)
Časni Kur'an učinio je ovu golemu Alijevu, mir neka je na nj, odanost vječnom u povijesti, te je u časnom ajetu on predstavljen kao onaj ko na Božijem putu žrtvuje svoj život:
“Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima svojim.” (Al Baqara, 207.)
Komentatori kažu da je ovaj ajet objavljen povodom Alijeve, mir neka je na nj, odanosti na spomenutu noć – lejletul-mabit.
(Pogledati sljedeća vrela:- Ibn Ebil-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv.13., str. 262.- Mozafer, Mohammed Hasan, Dalailul-sidq, Qom, Mektebeti basireti, sv. 2, str. 80.)
Sam Ali, mir neka je na nj, je onda kad se, po Omerovom nalogu, sabralo vijeće od šest članova radi izbora novog halife, ukazao članovima vijeća na ovu svoju golemu odliku, pa je rekao:
“Tako vam Boga, da li je neko drugi osim mene one opasne noći, kad se Poslanik sklonio u pećinu Sevr, legao u njegovu postelju i tako ka zaštitio od nesreće?” Svi odgovoriše: “To nije bio niko drugi do tebe!”
Od Hidžre do Poslanikove, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, smrti
Ali, mir neka je na nj, brat Poslanikov
Islamsko bratstvo jedan je od principa islamskog nauka. Poslanik islama je na različite načine nastojao uspostaviti i učvrstiti takve veze. Tako je, nakon dolaska u Medinu, odlučio uspostaviti pobratimstvo izmedžu muslimana muhadžira i ensarija. Stoga se jednom prilikom ovako obratio muslimanima: “Bratimite se na Božijem putu!” Muslimani su onda jedan drugome pružali ruke i tako se bratimilu, čime su jedinstvo i solidarnost medžu njima dodatno osnaženi.
Naravno, pritom se gledalo da medžu ljudima koji se bratime postoji sličnost u pogledu njihovog karaktera, vjere i ličnih kvaliteta. Uzmemo li u obzir ko se s kim pobratimio, bit će jasno da se poštovalo ovaj princip.Nakon što je svakome od prisutnih odredio pobratima, preostao je još samo Ali, mir neka je na nj, koji, sa suzama u očima, reče Poslaniku:
“Mene nisi ni sa kim pobratimio.” Poslanik mu na to reče: “Ti si moj brat na obadva svijeta!” (Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrik ‘ala al-sahihin, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, darul-ma’rifet, 1406., sv. 3., str. 14.) , a onda se pobratimi s Alijem, mir neka je na nj.
(Ibn Abdulber, Al-isti'ab fi me'rifetil-ashab, Bejrut, Dari ihya terasul-'arabi, 1328, sv. 3, str. 35.)
Ovim je jasno pokazana veličina i vrlina Alija, mir neka je na nj, i stavljeno je do znanja u kojoj je mjeri on blizak Poslaniku Božijem.
Na bojištima
Alijev, mir neka je na nj, život od Hidžre do Poslanikove smrti obilovao je burnim dogadžajima, a njegova ogromna odanost pokazala se naročito na bojnom polju. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, nakon preseljenja u Medinu vodio je dvadeset i sedam bojeva sa mušricima, Židovima i pobunjenicima, a Ali, mir neka je na nj, učestvovao je u dvadeset i šest tih bitaka (Ovdje se koristi termin gazva, koji podrazumijeva bojeve u kojima je učestovao Poslanik islama lično.), i izostao je samo iz bitke na Tebuku, i to zbog osobitih uvjeta koji su u tom trenutku vladali. Naime, postojala je opravdana bojazan da će munafici u Poslanikovom odsustvu napraviti kakvu smutnju u sjedištu islamske vlasti, te je Ali zato, po Poslanikovom, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, naredženju ostao u Medini.
Budući da bi analiza svih tih bitaka prevazilazila predvidženi opseg ove knjige, ovdje ćemo se, ilustracije radi, osvrnuti tek na četiri najveće bitke vodžene za Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, života:
a) Bitka na Bedru
Znamo da je Bitka na Bedru predstavljala prvi otvoreni oružani sukob izmedžu muslimana i mušrika, i prvo vojno ispitivanje snaga medžu sukobljenim stranama. Zato je za obadvije strane pobjeda u ovoj bici bila od ogromne važnosti.Ova bitka dogodila se 2. godine nakon Hidžre. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, saznao je da se veliki kurejšijski karavan pod vodžstvom Ebu Sufjana, starog neprijatelja islama, vraća iz Šama u Mekku. S obzirom da je karavan trebao naići pored Medine, Poslanik islama je sa 313 muhadžira i ensarija krenuo na Bedr, kuda je karavan morao proći, kako bi zaplijenio ovaj karavan.
Cilj ovog Poslanikovog manevra bio je staviti Kurejšijama do znanja da se njihov trgovački put nalazi na dohvatu islamskih snaga, te će, nastave li sprečavati propagiranje islama i gušiti slobode muslimana, glavni tok njihovog ekonomskog života biti prekinut od strane muslimanske vojske.S druge strane, saznavši za pokret muslimana, Ebu Sufjan je poveo karavan sporednim putem uz obalu Crvenog mora, udaljivši se tako brzo od opasnog pravca, a istodobno je zatražio pomoć od kurejšijskih poglavara u Mekki.
Na poziv Ebu Sufjana, 950 ili 1000 kurejšijskih ratnika zaputilo se ka Medini. Tako se 17. ramazana ova skupina našla nasuprot muslimana, pri čemu su mušričke snage bile trostruko brojnije od muslimanskih.Prije početka borbe, trojica kurejšijskih junaka, naoružani do zuba, i to Utba (otac Hinde, Ebu Sufjanove žene), njegov stariji brat Šejba, i Velid (Utbin sin) izašli su na bojno polje i zatražili da im se suprotstave muslimanski borci. Trojica ensarijskih ratnika izašli su im na mejdan i predstavii su se, no Kurejšije odbiše da se bore protiv njih i rekoše:
“O Muhammede, pošalji nam ljude iz našeg plemena, one koji su nam jednaki, da se bore protiv nas!”
Tad Poslanik Božiji, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, naredi Ubejd ibn Haris ibn Abdul-Mutalibu, Hamzi ibn Abdul-Mutalibu i Aliju, mir neka je na nj, da se suprotstave onoj trojici. Ova trojica hrabrih mudžahida izadžoše na bojno polje i predstaviše se svojim protivnicima. Ovi svu trojicu prihvatiše kao valjane protivnike, i rekoše:
“Oni su nam ravni!”
Tako je Hamza podijelio mejdan sa Šejbom, Ubejda sa Utbom, a Ali, koji je bio najmladži, sa Velidom, Muavijinim daidžom.
Trojica ratnika sa svake strane se sučeliše, no Ali i Hamza brzo ubiše svoje protivnike, dok je borba izmedžu Ubejde i Utbe još trajala i nijedan nije mogao nadvladati svog protivnika. Budući da su savladali svoje protivnike, Ali i Hamza priskočiše u pomoć Ubejdi i sasjekoše Utbu.
(Pogledati sljedeće izvore: Ibn Hišam, Abdul-Melik, Es-siratun-nebeviyye, priredili Mustafa As-Siqa, Ibrahim Abyari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g., sv.2., str. 277.; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 125.)
Ali, mir neka je na nj, kasnije, u jednom od svojih pisama Muaviji, ukazuje na ovaj dogadžaj i kaže:
“Još imam sablju kojom sam otpremio djeda tvog, daidžu tvog i brata tvog na jedno te isto mjesto.” (Nehdžul-belaga, 64. pismo)
Nakon pobjede tri velika islamska junaka nad kurejšijskim borcima, što je imalo razoran efekat na moral mušričke vojske, otpoče opći sukob koji se završi teškim porazom mušrika, tako da ih je čak sedamdeset bilo zarobljeno. Polovina od ukupnog broja mušričkih boraca pali su od Alijeve, mir neka je na nj, sablje.Šejh Mufid poimenično nabraja tridesetšestoricu mušrika koji su poginuli u Bici na Bedru, te piše:
“Šiitski i sunitski izvjestitelji bez razilaženja bilježe da je nabrojane lično pogubio Ali ibn Ebu Talib, mir neka je na nj, dok oko ostalih postoji razilaženje u pogledu toga da li ih je ubio Ali ili neko od ostalih boraca.”
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 39.)
b) Besprimjerna hrabrost u Bici na Uhudu
Moral Kurejšija bio je teško pogodžen porazom u Bici na Bedru, te su odlučilo osvetiti svoje poginule i nadoknaditi ovaj veliki poraz tako što će na Medinu napasti s velikom i dobro opremljenom vojskom.Poslanikovi, blagoslov i mir neka je na nj, obavještajni izvori obavijestili su ga o ovoj namjeri Kurejšija, pa je Poslanik sazvao vojno vijeće kako bi odlučili kako se suprotstaviti neprijatelju. Neki muslimani smatrali su da je bolje da muslimanska vojska izadže iz Medine i neprijatelju se suprotstavi izvan grada.
Poslanik je, tako, napustio Medinu i sa hiljadu ljudi zaputio se ka brdu Uhud sjeverno od grada. Usput se tristo ljudi, pristalica poznatog munafika Abdullaha ibn Ubejja, na njegov nagovor vratilo nazad u Medinu, tako da su se muslimanske snage svele na sedamsto ljudi.
Ujutro 7. ševala 3. godine po Hidžri dvije vojske su, ispod brda Uhud, stale jedna naspram druge.Prije početka borbe, Poslanik islama je osmotrio bojište s vojnog aspekta i uočio je da postoji jedna tačka koju bi neprijatelj u žaru borbe mogao iskoristiti da s ledža napadne muslimane. Stoga je zapovjednika Abdullaha ibn Džubejra postavio da sa pedeset strijelaca sa jedne uzvisine nadzire ovaj prolaz i spriječi eventualni pokušaj neprijatelja da se tuda probiju, naredivši da svoj položaj nipošto ne napuštaju, bilo da muslimani budu pobjedživali ili trpjeli poraz.
S druge strane, u tadašnjim ratovima bajraktar je imao izuzetno važnu ulogu, te je zastava tako uvijek povjeravana hrabrim i sposobnim ratnicima. Istrajnost i postojanost bajraktara i vihorenje zastave na bojnom polju davali su snage i poleta ratnicima, dok bi pogibija bajraktara i zarobljavanje zastave obavezno poljuljalo moral. Upravo zato bi se prije početka borbe, kako bi se spriječilo pad morala, odredilo nekolicinu najhrabrijih boraca da budu bajraktari.
I u ovoj bici Kurejšije su tako postupili, te su odredili bajraktare iz plemena Benu Abdu-Dar, poznatog po svojoj hrabrosti, no odmah po početku bitke Alijeva, mir neka je na nj, snažna ruka posjekla je, jednog za drugim, nekoliko njihovih bajraktara. Stalne pogibije bajraktara uzdrmale su i poljuljale moral kurejšijske vojske, te njihovi borci počeše bježati.
Od Imama Sadika, mir neka je na nj, prenosi se da je rekao:
“Mušrička vojska u Bici na Uhudu imala je devetoricu bajraktara, i sve ih je svojom rukom posjekao Ali, mir neka je na nj.”
Ibn Asir, takodžer, kaže:
“Ali je bio taj koji je posjekao bajraktare Kurejšija.” (Ibid, str. 45.)
Kako prenosi Šejh Suduk, Ali, mir neka je na nj, ukazao je na ovo prilikom zasjedanja vijeća šestorice radi izbora novog halife poslije Omerove smrti, te je rekao:
“Tako vam Boga, ima li medžu vama ikoga osim mene ko je u Bici na Uhudu ubio devetoricu bajraktara Abdu-Dara?!”
A onda je Imam dodao:
“Nakon pogibije ove devetorice, na mejdan je stupio njihov rob zvani Sevab, čovjek divovskog rasta, i dok mu je na usta izbijala pjena a oči mu bijahe krvave, reče: „Za osvetu svojih gospodara neću ubiti nikog drugog doli Muhammeda!‟
Vi se pokolebaste vidjevši ga, no ja mu izadžoh na mejdan. Izmjenjivali smo udarce, dok ga ne udarih tako da ga raspolutih.”
Svi članovi vijeća potvrdiše ove Alijeve, mir neka je na nj, riječi.Tako se kurejšijska vojska našla u rasulu, te, vidjevši to, ljudi Abdullaha ibn Džubejra htjedoše napustiti svoj položaj kako bi se domogli plijena. Abdullah ih podsjeti na Poslanikovu izričitu naredbu, no to na njih nije utjecalo, pa se njih više od četrdesetorice spustiše s brda i stadoše sakupljati plijen. Abdullah ibn Džubejr ostao je na položaju s manje od desetoricom ljudi.
Kad to opazi Halid ibn Velid, koji je sa skupinom konjanika čekao u zasjedi, napade na njih, pa pošto ih pobi, navali s ledža na muslimane. Taj napad, skupa s ponovnim podizanjem kurejšijske zastave, koju je podigla jedna od njihovih žena Amra bint Alkame, dade podstreka kurejšijskim borcima da se vrate na bojno polje.Tako se situaciju na bojištu odjednom promijeni. Muslimanski bojni poredak se poremeti, njihovi redovi se rasturiše, nestade veze izmedžu zapovjednika i boraca, i muslimani tako pretrpješe poraz. Oko sedamdeset islamskih mudžahida, medžu njima i Hamza ibn Abdul-Mutalib i Musab ibn Omejr, jedan od bajraktara muslimanske vojske, postali su šehidima.S druge strane, budući da je neprijatelj bojištem pronio vijest o Poslanikovoj pogibiji, moral mnogih muslimana bio je poljuljan, te se, pod dodatnim pritiskom mušričke vojske, većina muslimana počeše povlačiti i vojska se rasprši. Na bojištu ne ostade niko od muslimana osim
male skupine onih koji su branili Poslanika. Bili su to sudbonosni i presudni trenuci po dalju historiju islama.
Ibn Asir u svojoj Historiji piše:
“Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, uočio je grupu mušrika koji su se spremali da ih napadnu, pa je Ali, po Poslanikovoj naredbi, navalio na njih i, ubivši ih nekolicinu, izazvao je paniku medžu njima. Poslanik onda uoči drugu skupinu, pa naredi Aliju da navali na njih, pa ih Ali poubija i rasturi. Tad melek objave kaza Poslaniku:
„Ovo što je Ali pokazao jeste krajnja odanost‟, a Poslanik reče: „On je od mene, i ja sam od njega.‟ Tad sa nebesa čuše glas koji kaza: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali.
(Nema sablje kao što je Zulfikar, nema viteza kao što je Ali).”(Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 154.)
Ibn Ebul-Hadid piše:
“U trenucima kad su većina Poslanikovih drugova bježali, pritisak različitih neprijateljskih grupa na Poslanika se povećao. Jedna skupina iz plemena Benu Kenane i skupina iz plemena Benu Abdu-Menat, medžu kojima je bilo nekoliko istaknutih boraca, navališe ka Poslaniku. Poslanik tad reče Aliju: „Zaustavi njihov napad!‟ Ali, koji je išao pješice, navali na grupu od pedeset ljudi i rasprši ih. Oni su se nekoliko puta okupljali i ponovo navaljivali, ali je Ali svaki put zaustavio njihov napad. Prilikom tih napada Ali je pobio četvoricu poznatih boraca, i još desetoricu drugih čija imena historija ne bilježi.Džibril tad kaza Poslaniku Božijem: „Doista ti Ali pomaže, i meleki su zadivljeni pomoći koju ti taj mladić ukazuje!‟ Poslanik odgovori: „Kako i ne bi bilo tako, jer on je od mene, a ja sam od njega!‟, a Džibril kaza: „I ja sam od vas!‟ Tad se s nebesa ču glas koji više puta ponovi: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali, no nije se moglo vidjeti ko to govori. Pitali su Poslanika ko je to kazao, pa on reče: „Bio je to Džibril!‟
(Ibn Ebil-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 14, str. 253. Havarizmi, takoĎer, u knjizi Al-Menaqib, na stranici 223, prenosi da je Ali, mir neka je na nj, podsjetio članove šure na ovaj dogaĎaj.)
c) U Bici na Hendeku (ratu saveznika – ahzab)
Bitka Ahzab, kako joj i samo ime kaže, bila je boj u kome su se sva različita plemena i skupine neprijatelja islama udružili kako bi uništili mladi islam. Neki historičari pišu da su snage nevjernika u ovoj bici brojale više od deset hiljada ljudi, dok muslimana nije bilo više od tri hiljade.Poglavari Kurejšija, koji su predvodili ovu vojsku, smatrali su da će, s obzirom na brojnost i opremljenost vojske, ovim napadom posve uništiti muslimane i zauvijek se riješiti Muhammeda, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i njegovih sljedbenika. Kad Poslaniku islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, dodže vijest o pokretu Kurejšija, on sazva vojno vijeće.
Na tom vijeću Selman predloži da se okolo osjetljivih dijelova Medine iskopa jarak (hendek) koji će spriječiti prolazak i navalu neprijatelja. Ovaj prijedlog je usvojen i u nekoliko narednih dana, uz veliki trud i prijegor muslimana, jarak je iskopan. Jarak je bio toliko širok da ga neprijateljski konjanici nisu mogli preskočiti, a bio je dubok dovoljno da onaj ko bi upao u njega nije mogao lahko izaći.Snažna nevjernička vojska, potpomognuta Židovima, stigla je pred grad. Mislili su kako će se, kao i dosada, s muslimanima suočiti negdje u pustinji okolo Medine, ali ovaj put nigdje izvan grada nije bilo ni traga muslimanima. Neprijatelj je tako nastavio napredovati dok ne dodžoše pred samu Medinu. Tad opaziše širok i dubok jarak svuda oko osjetljivih dijelova grada, što ih nemalo začudi s obzirom da kopanje jarkova dotad nije korišteno u ratovima medžu Arapima. Tako su bili prinudženi opkoliti grad okolo jarka.Prema nekim izvorima, opsada Medine trajala je mjesec dana. Kad god bi kurejšijski borci pokušali preći preko jarka, naišli bi na žestok otpor muslimana koji su čekali iza svojih odbrambenih zaklona. Islamska vojska je na svaki napad odgovarala strijelama i kamenjem.
Ispaljivanje strijela s obje strane trajalo je danonoćno, no nijedna strana nije mogla ostvariti pobjedu.S druge strane, opsada Medine izvedena od ovako velike vojske oslabila je moral mnogih medžu muslimanima, a dodatno teško im je padalo to što je židovsko pleme Benu Kurejza prekršilo ugovor i stavilo se na stranu idolopoklonika, obećavši im da će, dok mušrici prelazili jarak, i oni navaliti na muslimane.
Presudni i krizni dani
Časni Kur'an odlično prikazuje tešku i opasnu situaciju po muslimane prilikom ove opsade, i u suri Al-Ahzab kaže:
“O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, i vojske koje vi niste vidjeli – a Allah dobro zna šta vi radite – kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali – tad su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni.Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: „Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!‟, kad su neki medžu njima rekli: „O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!‟, a drugi medžu njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: „Kuće naše su nezaštićene!‟ – a nisu bile nezaštićene, već su oni htjeli da se izvuku.A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatraţili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se mnogo oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati – a za Allahu datu obavezu će se odgovarati.”
(Al-Ahzab, 9-15.)
Ali, uprkos teškoj situaciji muslimana, jarak je predstavljao prepreku koju saveznici nisu uspijevali preći, a nastavak takve situacije sve teže im je padao. Naime, svakim danom postajalo je sve hladnije a, s druge strane, budući da je hrana za borce i životinje koju su ponijeli bila namijenjena za kratki rat, poput bitaka na Bedru i Uhudu, nedostatak hrane činio je da borbeni moral i spremnost na rat sve više slabi, javljao se umor i pad morala. Stoga predvodnici njihove vojske nisu vidjeli drugog izlaza nego poslati svoje najbolje i najvještije borce da pokušaju preći jarak i tako ovaj sukob izvesti iz ćorsokaka. Tako su petorica najistaknutijih boraca u redovima saveznika na konjima su objahivali oko jarka, i uspjeli su ga na najužim mjestima preskočiti, te su stali pozivati muslimane da im izadžu na mejdan.Jedan od tih ratnika bio je poznati arapski junak Amr ibn Abdu-Vedd, koga se smatralo najsnažnijim i najhrabrijim medžu Arapima. Za njega se govorilo da vrijedi koliko hiljadu drugih ljudi, budući da je svojevremeno na Jelilu sam savladao veliku skupinu neprijatelja, pa je bio poznat i kao Lav s Jelila. Amr je učestvovao i u Bici na Bedru i tom prilikom je ranjen, te je zato odsustvovao iz Bitke na Uhudu. Stoga je u Bici na Hendeku na svaki način htio skrenuti pažnju na svoje prisustvo.Pošto je prešao jarak, Amr stade dozivati:
“Ima li medžu vama ratnika?!”, ali niko od muslimana mu se ne suprotstavi, što njega dodatno okuraži, pa poče vrijedžati vjerovanje muslimana, govoreći:
“Kažete da vaši poginuli idu u Džennet, a naši mrtvi u Džehennem; pa zar medžu vama nema nikoga ko bi da ga pošaljem u Džennet, ili da on mene otpremi u Džehennem!”
Onda stade recitovati ratničke stihove, i kaza:
“Toliko vas dozivah i tražih medžu vama ratnika da ostadoh bez glasa!”
Amrovo stalno dozivanje unijelo je u srca muslimana nemir i strah, tako da su kao ukopani stajali na svojim mjestima i niko ne pokaza želju da mu se suprotstavi.Kad god bi Amr ponovio svoj poziv, samo se Ali, mir neka je na nj, dizao i tražio od Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, dopuštenje da izadže na mejdan Amru, ali Poslanik se s tim nije slagao. To se ponovi tri puta, a kad je Ali posljednji put zatražio dopuštenje, Poslanik mu reče:
“Ovo je Amr ibn Abdu-Vedd”, na što Ali, mir neka je na nj, odgovori: “A ja sam Ali!”
(Ibn Ebul-Hadid , Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 13, str. 248.)
Naposljetku Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, prihvati, dade Aliju svoju sablju, stavi mu svoj turban na glavu i prouči dovu za njega.Ali, mir neka je na nj, zaputi se tad na mejdan, a Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, reče:
“Čitav islam našao se nasuprot čitavog kufra!”
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 20, str. 215.)
Ta izjava jasno ukazuje da je pobjeda u ovom dvoboju značila ili pobjedu imana nad kufrom, ili pobjedu kufra nad imanom. Radilo se o sudbonosnom sukobu koji je trebao odrediti budućnost islama i mnogoboštva.
Ali, mir neka je na nj, zaputi se ka Amru pješice, a kad mu se približi, reče: “Zavjetovao si se samome sebi da ćeš Kurejšiji udovoljiti jednu od tri stvari ukoliko nešto od tebe zatraži.” “Jesam!”, odgovori Amr, pa Ali kaza: “Prvo što traţžim od tebe jeste da prihvatiš islam.” “Prodži se te želje”, odgovori Amr. Onda mu Ali, mir neka je na nj, reče: “Prodži se rata i idi odavde, a ostavi drugima da svode račune sa Muhammedom. Ako je on na istini, bit ćeš najsretniji čovjek, a ako nije, tvoja želja će biti ostvarena i bez da ti učestvuješ u borbi.” Amr na to odgovori: “Kurejšijske žene nikad neće pričati da se to desilo! Zavjetovao sam se da kosu neću namazati uljem dok se ne osvetim Muhammedu!” Onda mu Ali reče: “Tad sjaši s konja i borimo se!” Amr reče: “Nisam ni pomislio da bi jedan Arap mogao to od mene zatražiti! Ne želim te ubiti, jer tvoj otac bio je moj prijatelj. Vrati se, premlad si.” “Ali ja želim tebe ubiti!”, odgovori mu Ali, mir neka je na nj.Te Alijeve riječi rasrdiše Amra, pa on oholo sjaha s konja i navali na Alija. Dvojica protivnika uhvatiše se u koštac i poče ogorčena borba. Amr iskoristi pogodan trenutak da zada Aliju žestok udarac, Ali svojim štitom odbi taj udarac, ali se štiti raspoluti i Ali, mir neka je na nj, bi ranjen u glavu. Istog trenutka Ali, mir neka je na nj, uzvrati Amru žestokim udarcem, pa se Amr svali na zemlju. Prašina koja se digla smetala je posmatračima da vide ishod borbe. Odjednom se začuše tekbiri Alija, mir neka je na nj. Iz muslimanskog tabora podigoše se usklici radosti i svima bi jasno da je Ali, mir neka je na nj, ubio velikog arapskog junaka.
(Muhammed ibn Omer ibn Vaqidi, Al-Meghazi, Muasesetul-'ilmi, Bejrut, sv. 2. Str. 471.)
Amrova pogibija imala je za rezultat da se ostala četvorica ratnika koji su preskočili jarak i čekali ishod dvoboja sad daju u bijeg. Trojica su uspjela ponovo preskočiti hendek i vratiti se svojoj vojsci, no jedan od njih, Nevfel, bježeći pade s konja u jarak, a Ali mir neka je na nj, uskoči u jarak i ubi i Nevfela. Izgubivši i ovog svog junaka, vojsci saveznika poljulja se moral, i posve izgubiše nadu da bi mogli prodrijeti u grad. Pripadnici različitih plemena počeše se dogovarati o povlačenju i povratku u svoja boravišta.
Posljednji udarac zadao im je Gospodar svjetova snažnim, olujnim vjetrom, tako da se naposljetku, posve skrhani, odlučiše na povratak svojim kućama.
(O sudbonosnoj Alijevoj, mir neka je na nj, pobjedi nad Amrom ibn Abdu-Veddom više možete naći u: Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 20, str. 203-206.; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 181.; Šejh Mufid, Al-Iršad, Qom, Mektebeti basireti, str. 54.)
Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, povodom velike Alijeve, mir neka je na nj, pobjede na taj dan, rekao je:
“Kad bi se ovo tvoje djelo uporedilo sa svim dobrim djelima moga ummeta, prevagnulo bi nad njima. Jer, Amrovim ubistvom nije ostala mušrička kuća a da je nije snašao jad, niti je ostala muslimanska kuća a da ju nije ispunila čast.”
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-Anvar, Darul-kitabi islamiyye, Tehran, sv. 20, str. 216)
Poznati sunitski muhadis Hakim Nišaburi ovako prenosi Poslanikove riječi: “Pobjeda Alija ibn Ebu Taliba nad Amrom ibn Abdu-Veddom na dan Hendeka vrijednija je nego dobra djela moga ummeta do Dana sudnjega!”
(Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrik ‘ala al-sahihin, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, darul-ma’rifet, 1406., sv. 3., str. 32.)
Svakako, smisao ovih riječi posve je jasan: tog dana islam i Kur'an našli su se pred najtežom vojnom prijetnjom i prolazili su kroz najteže trenutke. Ali, mir neka je na nj, bio je taj koji je svojom besprimjernom odanošću spasio islam iz opasnosti i osigurao njegov opstanak do Kijametskog dana. Islam je učvrstio svoje korijenje zahvaljujući Alijevoj odanosti, i zato je ta njegova odanost jednaka ibadetu svih vjernika.
d) Osvojenje tvrđave Hajber
Poslanik islama odlučio je 7. godine po Hidžri razoružavati Židove u tvrdžavi Hajber. Razlozi kojima se Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, rukovodio bili su sljedeći:
1. Hajber je otvoreno spletkario protiv novoutemeljene islamske vlasti, te su Židovi iz ove tvrdžave više puta pomagali neprijateljima islama u napadima na Medinu. Posebno su prilikom Bitke na Hendeku odigrali važnu ulogu u snaženju vojske saveznika;
2. Iako su u to vrijeme Perzija i Bizant predstavljali dvije velike imperije koje su vodile duge medžusobne ratove, pojavu islama kao treće snage u tom području ne bi tolerirali. Stoga nije bilo nimalo nevjerovatno da se Židovi iz Hajbera nadžu kao oružje u rukama perzijskog ili bizantskog vladara te im pomognu u uništenju islama. Lahko se moglo desiti da ove dvije imperije židovi navedu na borbu proti nove vjere na isti način kako su arapske mušrike poticali na borbu protiv islama.Sve to navelo je Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, da se sa vojskom od 1600 ljudi zaputi na Hajber. Tvrdžava Hajber bila je odlično zaštićena i imala je dobre uvjete za odbranu, te je židovskim ratnicima predstavljala važno vojno uporište.Uz veliko samopožrtvovanje i hrabrost boraca islamske vojske, utvrde Hajbera su padale jedna za drugom (Ustvari, Hajber je predstavljao niz odlično sagraĎenih i dobro branjenih utvrda, poput Naima, Saba,Zubejra, Ebija, Nezara, Kamusa... (op.prev.).), no utrda Kamus, najveća i centralna utvrda židovskih boraca, odoljevala je svim napadima i mudžahidi islama nikako je nisu uspijevali osvojiti. Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, imao je tih dana snažnu glavobolju i to ga je sprječavalo da lično predvodi vojsku na bojištu. Zato je svakog dana zastavu povjeravao drugome muslimanskom ratniku i stavljao mu u zaduženje da osvoji utvrdu, no oni su se, jedan za drugim, vraćali neobavljena posla. Jednog dana zastavu je nosio Ebu Bekr, narednog dana ju je povjerio Omeru, no ova dvojica nisu uspjeli izvojevati pobjedu i bili su prinudženi vratiti se u logor muslimanske vojske.Poslaniku Božijem, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, ovakva situacija sve je teže padala. Vidjevši kako stvari stoje, on reče:
“Sutra ću, doista, ovu zastavu dati onome posredstvom koga će Allah otvoriti ovu tvrdžavu; on voli Allaha i Njegova Poslanika, a Allah i Njegov Poslanik vole njega!”
Cijelu noć ashabi su proveli u razmišljanju kome će Poslanik sutra povjeriti zastavu? Kad je sunce izašlo, borci islamske vojske okupiše se oko Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, šatora, a svako se nadao da će zastava biti predana baš njemu.
Poslanik tad reče:
“A gdje je Ali?”
Ljudi odgovoriše:
“Bole ga oči, pa se ostao odmoriti.”
Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, naredi da pozovu Alija, pa kad Ali, mir neka je na nj, dodže, Polanik mu prouči dovu za ozdravljenje i bereketom te dove Ali ozdravi. Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, onda mu pruži zastavu.
Ali, mir neka je na nj, tad reče:
“Poslaniče Božiji, borit ću se protiv njih dok ne prihvate islam.” Poslanik mu kaza: “Prvo ih pozovi u islam i podsjeti ih na ono što je njihova obaveza prema Bogu (dakle, da slijede Božije propise). Tako mi Boga, ako On posredstvom tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego imati crvenodlake deve!”
(Crvenodlake deve bile su najviše cijenjene i najskuplje)
Ali, mir neka je na nj, obavio je svoju dužnost, te je, besprimjernom hrabrošću i junaštvom, osvojio ovu snažnu i dobro branjenu tvrdžavu.
(Više o ovim dogaĎajima možete naći u sljedećim vrelima: Abdul-Melik, Es-siratun-nebeviyye, priredili Mustafa As-Siqa, Ibrahim Abyari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g., sv. 3, str. 349.; Ibn Asir, Al-Kamilu fil-tarih, Bejrut, Dari Sadir, 1399. h.g., sv. 2, str. 219; Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrik ‘ala al-sahihin, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, darul-ma’rifet, 1406., sv. 3., str. 109.; Al-Buhari, Muhammed ibn Ismail, Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebeti Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 5, str. 18.)